“Horion Bosna” je rubrika koju na NKP kalesijski.com objavljujemo utorkom i petkom.
Ekipa Horiona je ovoga puta izabrala temu sa kojom se do sada veliki broj nas nije susretao – bitka na Monte Maletti 1916., u kojoj su veliku ologu odigrali Bošnjaci.
Monte Meletta je 1674 m visok masiv u sjevernoj Italiji (južni Tirol) na kojem su bili talijanski položaji. Conrad von Hötzendorf, šef Generalštaba oružanih snaga austro – ugarske armije, namjeravao je snažnim prodorom iz južnotirolskih planina u dolinu Venecije, dovesti do odluke na talijanskom ratištu.
Bitka je počela krajem maja 1916., dok je BH. regimenta br. 2 sa svoja tri bataljona služila kao rezerva sve do 29. maja i tek je 30. maja ušla u akciju. Tog je dana 1. četa I. bataljona sa svojim oficirom Bartom očistila jedan planinski greben sjeverno od Monte Taverlea, uprkos žestokoj talijanskoj vatri. Talijani su prodoru Bošnjaka i pješadijskoj regimenti br. 76 suprostavili jak otpor, međutim major Glossner je sa svojim vojnicima u borbama 1. i 2. juna 1916. u području planinske kolibe Mandrielle i ugla uz carsku granicu uništio neprijateljske napore preciznim uputama. Talijani su pokušavali opkoliti i uništiti nadiruće Bošnjake, žrtvujući svoje najbolje vojnike, ali ipak im nije uspjevalo. U vrijeme tih borbi, pješadijska je regimenta br. 27 napadala Monte Cimon, dok su regimente br. 11 i br. 73 zauzele Monte Baldo i južne susjedne vrhove. 30. maja uvečer su Talijani odbačeni u dolinu Campo Mulo. Dijelovi 6. pješadijskog garnizona su pregazili gornji dio doline i konačno došli do masiva Monte Meletta. Pogled na ogromni glavni vrh i činjenica da padine te planine može zasuti protivnička artiljerija, dale su naslutiti velike žrtve. Vrh ispred Monte Meletta di Gallio je zauzet 3. juna 1916. godine. Teren je napadačima stvarao ogromne poteškoće, zato je artiljerijska podrška bila neophodna. Napad je zbog kasnog dolaska artiljerije trebao uslijediti 5. juna 1916. Tog dana prema naredbi brigadnog zapovjedništva 11. pješadijske brigade, vojnici su krenuli u napad. Napadački pokret je sporo napredovao. Žestoka protivnička vatra sa dobro zaklonjenih položaja, kao i snažna mitraljeska vatra sa odlično izgrađenih pomoćnih objekata već su u početnoj fazi zahtjevali brojne žrtve. Još u toku noći jedan je bataljon regimente br. 27, bolje rečeno ono malo boraca što je ostalo, povučen i zamjenjen I. i IV. bataljonom iz BH. 2. Vrijeme je bilo kišovito, magle su se spuštale i prisiljavale na smjanjenje aktivnosti. Zbog guste magle 6. juna, nastavak je napada izostao. Kada je svanuo 7. juni, mnogi oficiri i vojnici su znali da je to trebao biti posljednji napad.
Napad obiju grupa (prva grupa pod vodstvom Glossnera i druga grupa pod vodstvom Stefana Duića) je bio usmjeren na glavni vrh Monte Meletta (kota 1.824). Artiljerija je počela granatirati u 10.00 ujutro i poslije artiljerije je uslijedio napad Bošnjaka. Neprijateljski mitraljezi su počeli pucati u gustinu magle, ali gubici su bili mali. Bošnjaci su uz pomoć magle došli na samo 300 metara od talijanskih položaja a onda oko 12 sati je napredovanje obustavljeno, jer se čekalo na nestanak magle, kako bi artiljerija ponovo mogla efikasno udarati po talijanskim položajima. Počelo je čekanje koje je ubijalo živce. Tek u 18.30 se ponovo javila artiljerija koja je precizno tukla po Talijanima. Zbog silnog otpora i velikh gubitaka (nekada čak i od vlastite artiljerije), napad je stao do 20.15, kada je ponovo krenuo napad pod zapovjedništvom Glogovca. Zbog teškog terena, Bošnjaci su u rukama nosili samo puške i noževe. Tako naoružani su se sporo, ali sigurno približavali talijanskim položajima. Kada su Bošnjaci konačno probili položaje i upali u rovove, jedan talijanski mitraljez mjenja smjer i kosi po mjestu prodora. Ovo je trenutak Huse Škorića. Poput zmije je klizio ispod prepreke, skočio na alpince, pobio ih i mitraljez je ubrzo ušutio. Pri tome je i zarobio nekoliko Talijana. Kada su Talijani vidjeli, da im pucaju linije, šalju rezervu, međutim Bošnjaci su nezadrživo osvajali sam vrh Monte Melette.
U ovoj bitci većina oficira je poginula ili su teško ranjeni. Treba pomenuti poručnika Eckera i njegovih oko 100 Bošnjaka iz III bataljona, koji su bili pod najžešćom neprijateljskom vatrom, ali ipak su se uspjeli privući vrhu Monte Melleta (kota 1.824). Oko 350 metara ispred neprijateljskih rovova poručnik Ecker je ranjen lakše u glavu. Njegovi saborci su mu propisno previli ranu i on ih povede dalje. Otpuzili su naprijed i tu ostali. Spuštanjem mraka odjeknuo je i poručnikov uzvik: “Bošnjaci, junaci, za mnom! Jurnuo je, a iza njega njegovi vjerni Bošnjaci. Odmah su tu bili rovovi…Alpinci…cijevi pušaka…vatra. Udar na udar…dahtanje..stenjanje…vika…ništa osim neprijatelja…samo neprijatelji…” Hrabri sinovi Bosne, zajedno sa svojim leutnantom, pokošeni su do posljednjeg čovjeka. Svi do jednog su izginuli.Tada su odgovornost vođenja akcije preuzeli obični vojnici. Takav primjer je i Šerif Miljković, 19-godišnji vojnik iz Kladuše. Iako nije dobio naredbu od nadređenih, oficira Hasana Medića i Mile Dragičevića, on je uspio sam zauzeti dobro utvrđen protivnički položaj, mitraljesko gnijezdo koje je bilo velika prepreka daljem napredovanju. On je uspio proći iza leđa i s nožem savladati protivničke vojnike. U ovoj akciji mladi vojnik je prošao nepovrijeđen. Drugi primjer hrabrosti bh. vojnika bio je i slučaj Ćamila Rejsa koji je potrčao prema talijanskim mitraljezima, a za njim je krenula i grupa ostalih Bošnjaka. Ovaj podvig koji se činio kao nemoguć, završio je uspjehom. Ćamil je savladao strijelce, dok su ostale protivničke vojnike pobili njegovi suborci.
U bici na Monte Meletti je poginulo 208 pripadnika BH. regimente br. 2, od toga 202 Bošnjaka, dok je na talijanskoj strani poginulo 2.033 vojnika i oficira. Neki od Bošnjaka su ukopani pod nišanima na mezarluku u Gracu (za razliku od njihovih zemljaka iz drugih regimenti u Sloveniji, koji su ukopani pod križevima), dok je većina iz spomenute bitke sahranjena u podnožju žrtvene planine u skupnim grobovima. Slijedeći bosanski oficiri su se naročito istakli prilikom osvajanja Monte Melette: potpukovnik Duić, majori Glossner i Payer, kapetani Barta i Glogovac, poručnici Sinkovec, Bošnjaković, kao i zastavnici Siegeluber i Petrišić. Gojkomir Glogovac – zaslužio najveće vojno odlikovanje Austrougarske Monarhije, orden Marije –Terezije, u borbama za visove Bukve. Evo jednog opisa njegovog herojskog oružanog djela:
Ujutro 26. novembra su se na visu Bukve nalazile dvije austrijske brdske brigade, br. 10 (desno) ibr. 12 (lijevo) jedna pored druge u stanju borbene gotovosti. Gusta magla je obavijala brdo. Sa srpskim trupama odbačenim iza visova između borbenih položaja postojala je samo labava veza. Malo prije 07.00 sati su iznenada napali na kotu 552 i položaje 10. brigade i time ugrozili desno krilo 12. sa poručnikom Glogovcem i njegovim mitraljeskim odredom. Dan prije jedan od njegovih puškomitraljeza je morao biti poslan u pozadinu zbog kvara u punjenju, tako da je u tom memontu odjeljenje raspolagalo samo sa jednim puškomitraljezom. S njime su oficir i njegova tri vojnika skočili pored mjesta na kojem je upao protivnik i sačekali tu da prođe glavni kontigent protivničke vojske u jurišu, da bi mogli napasti s leda. Prepad je izazvao pravu paniku. Sto koraka od zaklona nastala je strašna zbrka medu vojnicima u bijegu i onim koji su pogođeni padali. Srbi su uskoro pobjegli sa već osvojenog visa ponovo u dolinu Dragoviljske, ostavljajući za sobom 500 mrtvih i veliki broj ranjenih.
Komisija za ocjenjivanje oružanih djela i njihovih posljedica došla je do sljedećeg zaključka:
“Drugi put u istoriji ordena Marija-Terezija javlja se mlado oružje puškomitraljez kao alat u jednom djelu vrijednom ordena. Ono je postalo odlučujući faktor u ruci jednog srčanog oficira u jednoj krajnje kritičnoj borbenoj situaciji i dokazalo svoju teško vjerovatnu nadmoć u borbi: na neprijateljskoj strani jaka divizija sa 6 bataljona, a na vlastitoj samo jedan puškomitraljez. Psihološki, odluka poručnika Glogovca zaslužuje visoku ocjenu.”
Pored imena oficira važno je pomenuti i imena najhrabrijih pojedinaca u toj bici: Josef Lipp, Meho Suljanović, Ivo Jakovljević, Hasan Medić, Stevo Kukrika, Avdaga Kuzmić, Smail Muhić, Sulejman Osmančević, Jusuf Šekić, Meho Taljić, Huso Zrnić i Meho Mahmutović. Zanimljivo je da su gradske vlasti Bosanske Dubice i Graca toj regimenti posvetile srebrnu signalnu trubu za divljenje, zahvalnost i priznanje.
Komandant 11. brigade, pukovnik von Brunfaut, je o ovom oružanom djelu izvještavao sljedećim redovima:
“Bosansko-hercegovačka pješadijska regimenta br. 2, koju je zapao najveći udio u osvajanju, je svojim žilavim i herojskim držanjem, svojim izdržavanjem najtežih uslova i svojim gubicima s obzirom na veličinu uspjeha stekla vječitu slavu i dostojnost, da se u ratnoj istoriji njeno herojstvo posebno obilježi”.
Bosanskohercegovački vojnici su izvršavali naredbe bez pogovora, i njihovo izvršavanje naredbi bi se moglo svesti na dvije riječi : “naređeno – urađeno” . Bosanci se nisu suprostavljali sudbini jer:
Naši Bošnjaci su vojnici. Car je naredio da se jave u vojsku i odu na front…i evo ih – idu. Rat je – nema suprostavljanja sudbini. Ako u Knjizi sudbine piše da ćeš pasti, ti ćeš pasti, pa sve i da nosiš oklop. Ali ako piše da ćeš opet Bosne vidjeti, mogu te kao sito izrešetati i ti ćeš ipak živjeti! Sve je to kismet brate.
Bitka na Monte Melleti – dan posebnog žrtvovanja, postala je tradicionalni spomendan drugog bosanskohercegovačkog puka, a ta obljetnica se obilježava svake godine, prevazilazeći značaj jednog historijskog događaja. Jedini izuzetak je učinjen u vrijeme vladavine nacional – socijalista u Austriji 1938. -1945. Nakon Drugog svjetskog rata preživjeli pripadnici 2. bosanskohercegovačkog puka su nastavili tradiciju obilježavanja bitke za Monte Melletu. Ta obljetnica se obilježava svake godine u garnizonskoj crkvi u Grazu, prvog petka u junu, koja postaje centar okupljanja Bosanaca i Hercegovaca iz cijelog svijeta. Tog dana se odaje počast poginulim i umrlim vojnicima 2. bosanskohercegovačkog puka i klanja džuma – namaz. Ovaj tradicionalni skup organiziran od austrijskog Društva za bosanskohercegovačke odnose i nasljednika tradicije 2. bosanskohercegovačkog puka, komandnog bataljona 1 sa partnerom Privrednom komorom Štajerske nošen je temeljnim načelima da spaja narode, da širi toleranciju među rasama i vjerama i traži ono što ih povezuje i doprinosi očuvanju mira.
Treba napomenuti da su svi bosanskohercegovački vojnici u austrougarskoj vojsci zvani Bošnjacima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. I zaista, među vojnicima je važila ona: Brat je mio, ma koje vjere bio. Što se između ostalog vidi i iz žrtvovanja bh.vojnika na Monte Melleti, ali i u mnogim drugim bitkama tokom Prvog svjetskog rata.
Pripremili: Adem Mehmedović i Nezir Karić
(NKP kalesijski.com/ Horion Bosna)
— Sve tekstove Horiona možete pogledati na sljedeći način (pogledajte fotografiju)
