PODIJELI

Pratite Nezavisni Kalesijski Portal na Facebooku

“Horion Bosna” je rubrika koju na NKP kalesijski.com objavljujemo utorkom i petkom.
Ekipa Horiona je ovoga puta pripemila tekst o prvoj pjesnikinji Bošnjakinji – Umihani Čuvidini.

umihana cuvidinaUmihana Čuvidina je rođena u Sarajevu oko 1794. godine. Umrla u Sarajevu oko 1870.  godine. Mezar joj je pod gajem na Hridu. Umihana Čuvidina je prva pjesnikinja Bošnjakinja i jedna od prvih pjesnikinja na našem jeziku. Umihana se rodila na Hridu, a rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813. godine, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije.

Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, nego je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom “Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije”, koju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zarucnik.

O Umihani Čuvidini ne znamo mnogo, o njenom životu sačuvani su oskudni podaci, dok se njena poezija izgubila u vremenu i postepeno se pretopila u narodnu da tako nastavi život. Zbog toga neki istoričari književnost pjesme Umihane Čuvidine svrstavaju u narodne. Postaju dvije verzije njene pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“, jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru. Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se gotovo može tvrditi da pripada Umihani.

Jezik ove pjesme je čist narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku. Izvjesno je da su njene pjesme “bile veoma popularne i da su se čak po mahalama pjevale”. Po svojim unutarnjim i stilskim kvalitetima također se ni po čemu ne razlikuje od narodne epsko-lirske pjesme, ali predstavlja zanimljiv pokušaj poetskog stvaranja po ugledu na nju. To ujedno svjedoči i o domenu i djelokrugu ove alhamijado literature moralističkog karaktera i pokazuje da je jednoj ženi pjesnikinji narodna poezija bila daleko poznatija i bliža kao pjesnički uzor negoli ozbiljno i usiljeno stihotvorstvo.

Umihana je živjela u vrijeme punog procvata narodne lirske poezije. Nastavila je tradiciju dugog uspješnog pjevanja, lirskog i epskog, pa je razumljivo što je iznikla u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i njegovana. Okrenuta vlastitom doživljaju i izražavanju svijeta, u leksici, metrici i melodici narodne pjesme stihovi Umihane Čuvidine nose oznake izvornog stvaranja. Ali, mi danas ne možemo više suditi o pjesničkom liku Umihane Čuvidine na osnovu sačuvane pjesme. Možemo govoriti o njenom pjesničkom svijetu, metrici, osjećanju i pjesničkom postupku. Tako mali sačuvani opus pjesničkog djela Umihane Čuvidine može biti uz ostalo razlog ravnodušnosti književne historije prema njenim tvorevinama.

 

Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije

Evo danas sedam godin dana
Kako cvili bosanska fukara:
Niti ima paše ni vezira,
Dok ne dođe paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On popisa svu butum Krajinu,
Svu Krajinu i Hercegovinu,
Najotragu mlade Sarajlije,
Sarajlije, mlade jeničare
I pred njima gazi Memiš-agu.

Kad to čuli jeničari:
Zlatne poše razmotaše,
Čiverice obukoše;
Al-biniše poskidaše,
Zagarije obukoše;
Aga-šalvar iskidaše,
Gazalice obukoše;
Kajsarlije iskidaše,
Kaišlije pritegoše.
I pođoše jeničari
I pred njima Memiš-aga.
Kad su bili uz kovače,
Govori him Memiš-aga:
– Djeco moja, jeničari,
De dva i dva zapjevajte,
Domovinu rasplačite.
Zapjevaše jeničari:
– Naše majke, ne plačite,
Naše seke, ne zal’te nas,
Naše drage ne čekajte,
Naše ljube, udajte se.
Mi ćemo se iženiti,
Pod Loznicom u polju zelenu.
I odoše jeničari.

Iz Saraj’va rano podraniše,
Na Glasincu konak učiniše,
Kod Sokoca, vrela studenoga.
A Glasinca rano podraniše,
U Kasabi konac učiniše,
Iz Kasabe rano podraniše,
Kod Zvornika konak učiniše,
A otalen rano podraniše,
Pod Loznicom konak učiniše.
Tu su bili tri bijela dana,
Dok im stiže paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On zametnu tunhazli ćupriju
I premetnu mlade jeničare:
Najnapreda Čamdži bajraktare,
A za njime Pinjo bajraktare,
A za njime Ahmet bajraktare,
A za njime aga Memiš-aga,
A za njima mladi jeničari.
Čim priđoše kavgu zaturiše
I nadbiše Srbadiju mladu,
I siđoše stojnu Biogradu.
Tu su bili preko mjesec dana.
Skupiše se Sarajke djevojke,
Knjigu pišu gazi Ali-paši:
– S Bogom babo, pašo Ali-pašo,
Pusti nama sve naše ašike,
Jer ostasmo mlade neudate.
Ali-paša njima otpisuje:
– Bogom kćerke, Sarajke djevojke,
Iskup’te se na Ravne Bakije
I uzmite turski abdest na se,
Dovu čin’te, od Boga išćite,
Da ja uzmem stojna Biograda,
I Semendru niže Biograda,
Pusti ću vam sve vaše ašike.
Djevojke su pašu poslušale,
I izišle na murad, na dovu,
Tu su Bogu dovu učinile.
Bog je dovu kabul učinio:
I ne prođe ni petnaest dana
Paša uze stolna Biograda
I Semendru niže Biograda.
Vratiše se mladi jeničari
Svome domu, svome zavičaju.

 

Pripremili: Adem Mehmedović i Nezir Karić
(NKP kalesijski.com/ Horion Bosna)

— Sve tekstove Horiona možete pogledati na sljedeći način (pogledajte fotografiju)

Horion bosna rubrika

PODIJELI