Pratite Nezavisni Kalesijski Portal na Facebooku
Informaciju portala Doznajemo.com o tome da se u jednom pogonu u Lipnici kod Tuzle prave cipele za jednu od najpoznatijih svjetskih modnih marki “Prada” prenijeli su brojni bosanskohercegovački i regionalni mediji. Razumljivo je da je naša vijest odjeknuo kao “bomba” u javnosti, no postoji i druga strana priče o onome što se događa u kompaniji “Bosit industry” iz Razvojno-poduzetničkog centru u Lipnici, koja već godinama radi obuću za Italijane.
Pogledajte OVDJE
Miralem Bajraktarević, direktor i suvlasnik spomenute tvrtke, pohvalio sa medijima da zapošljavaju preko 100 radnika te du plate koje im isplaćuju u rangu ostatka kožarske i obućarske industrije u BiH – oko 230 eura mjesečno i plaćene naknade za prevoz i topli obrok.
Jednostavna je računica. Samo jedan par “Pradinih” papuča košta i do 500 eura, dakle radnice iz “Bosit industryja” za svoju mjesečnu platu ne mogu kupiti ni jednu papuču. Cipele su još i skuplje i u ekskluzivnim dućanima prodaju se za 1.500 do 2.000 eura.
Za tu platu, u Lipnici se radi 6 dana sedmično, ponekad tokom radnog tjedna to je 60 sati. Spomenuta naknada za topli obrok manja je od 1 eura po danu rada!
No, nakon objave našeg teksta javili su se čitatelji i sa drugim “tamnim detaljima” priče o Pradinim cipelama iz okolice Tuzle.
– Vlasnik ove firme je bio jedan od učesnika koji su razorili fabriku “Aida”, a mašine sebi izvukli. Gospodin Miralem primi radnike sa biroa koji su teškom socijalnom statusu, uzme pare za njih, i drži ih po šest mjeseci, a zatim dobiju otkaz. Glavna majstorica, nekoć šefica proizvodnje u tuzlanskoj “Aidi”, gospođa Kika je penzionerka, a također pored nje rade još jedno 6 do 7 penzionerki, pa kad dođe inspekcija one se razlete po krugu inkubacionog cenra. Nad radnicima se vrši toliki teror da je jedan broj njih postalo psihijatrijski slučaj – naveo je jedan čitatelj.
Očito je, aludira na upropaštavanje nekoć uspješne tuzlanske fabrike obuće “Aida”, koja je posrnula zbog lošeg upravljanja, no skupocjeni strojevi iz ovog preduzeća i dalje se koriste, pa, navodno, i u pogonu u Lipnici.
Upućeni kažu da je direktor Bajraktarević bio zaposlen u “Aidi” kao obični radnik u pogonu na montaži. Fabrika je propala, ostavši dužna radnicima, nekima i po 20.000 konvertibilnih maraka, no gospodin Miralem je, kako se vidi, razvio uspješan biznis – dok se većina ostalih povlači po sudovima nastojeći se izboriti za svoja prava.
Govoreći pod uslovom zadržavanja najstrože diskrecije jedna radnica “Aide” (puno ime i prezime poznati redakciji) za portal Doznajemo.com pojasnila je kako se odvijalo “izuzimanje” mašina iz “Aide” za potrebe firmi u rukama privatnika.
– Prilikom posrtanja fabrike, njima su bile interesantne novije i skuplje mašine. Zato su sa novih strojeva skidane naljepnice i stavljane na stare mašine, a gdje su završile nove mašine nije vam teško predpostaviti – priča ova ogorčena žena koja je čitav svoj životni vijek i mladost ostavila u “Aidi”. Oštećeni radnici tuzlanske tvornice, od koji neki za svoja potraživanja imaju i sudske presude, trebali su se namiriti od tih novih mašina. No, “pojela ih je maca”, a potureni su im bezvrijedni strojevi sa otpada. Sudski izvršitelj je to mogao samo zapisnički konstatirati.
– Preko stotinu radnika je ostalo bez posla u “Aidi” baš zbog malverzacija u poslovanju, staž im nije bio uvezan. Dobivali su po 100 KM plate kao milostinju i to nekad u godini po jednom – priča naša sagovornica.
(NKP kalesijski.com/ Doznajemo)
