PODIJELI

Lokdown u prvom valu koronavirusa u Tuzlanskom kantonu za posljedicu je imao povećanje broja prijava nasilja u porodici. Nasilnici su postali agresivniji, a Sigurna kuća u Tuzli zabilježila je veći broj osoba koje štiti od ruku zlostavljača.

Sigurna kuća koja djeluje pod okriljem Udruženja građana Vive žene u Tuzli jedina je ovakve vrste u Tuzlanskom kantonu, a osim žrtava nasilja iz ovog kantona pod svoj krov prima i osobe iz Posavskog kantona te ostalih dijelova sjeveroistočne Bosne. 

Prvi put od postojanja ove kuće, zaštita i pomoć žrtvama nasilja bila je pred velikim izazovom usljed pandemije koronavirusa, ne samo u pogledu svog rada, već i cjelokupnog sistema u kojem pruža potporu osobama izloženim teroru nasilnika. 

“Bez obzira na postojanje zakona, konvencija i protokola, pandemiju koronavirusa svi smo dočekali nespremni, pa i država BiH, odnosno Federacija BiH koja bi se prva trebala brinuti za zaštitu žrtava nasilja. U to vrijeme nisu postojale pisane procedure o prijemu žrtava u pandemiji te je postojao racionalan i opravdan strah za zdravlje drugih žrtava koje su bile primljene prije, kao i zdravlje zaposlenika”, kaže Danijela Huremović, koordinatorica Sigurne kuće u Tuzli. 

Uz borbu s pandemijom rastao je i broj poziva

Proglašenjem pandemije problem Sigurnoj kući u Tuzli predstavljalo je i nepostojanje posebnih prostorija za osobe, odnosno žene i djecu, koje tek stižu, trebaju neophodnu pomoć te čekaju rezultate testiranja na koronavirus. 

“Dešavalo nam se da zbog sporosti testiranja žrtve ne mogu biti primljene u sigurnu kuću te su bile prinuđene biti kod srodnika ili vraćene kući. Ali, našim inicijativama i dopisima smo od nadležnih tražili da se s domovima zdravlja osigura hitnije testiranje žrtava i zaista su nam izašli ususret”, prisjeća se Huremović. 

Danijel Huremović (Foto: A. K./Klix.ba)Danijel Huremović (Foto: A. K./Klix.ba)

Kako je vrijeme odmicalo, voditelji kuće su uspostavili svoj sistem djelovanja koji je prevashodno naklonjen osobama u stanju potrebe za hitnom i pravovremenom pomoći, posebno onda kada im je ugrožen život. 

U tom lancu adaptirane su i tri prostorije u kojima danas borave tek pristigle žrtve nasilja. Također, kreiran je i poseban program rada s osobama u izolaciji zbog činjenice da odvajanje od drugih ljudi u prvim danima oslobađanja od nasilnika može biti veoma negativno, zbog činjenice da su stigle iz svojevrsne izolacije od ostatka svijeta.

Paralelno s kreiranjima odgovora na novonastalu situaciju, na telefone sigurne kuće je stizalo sve više vapaja za pomoć žrtava nasilja. Taj broj se počeo rapidno povećavati od sredine maja ove godine, a pratilo ga je sve više telefonskih poziva, dolazaka u sigurnu kuću na smještaj, zahtjeva za ambulantni razgovor, savjet, psihoterapijski tretman i slično.

“Mi od polovine maja bilježimo povećan broj prijava nasilja, ali i zahtjeva za smještaj u sigurnu kuću. Radi komparacije, mi smo u prošloj godini imali ukupno 65 žrtava, dok za period ove godine do sredine novembra imamo ukupno 79, od čega su 34 žene i 45 djece”, pojašnjava Huremović i naglašava da do danas nisu imali nijedan slučaj koronavirusa.

Lockdown je doveo do povećane agresivnosti kod nasilnika 

Stručnjaci iz tuzlanske sigurne kuće razloge za rast brojeva vide u proteklom lockdownu koji je doveo do povećane agresivnosti i ljutnje nasilnika. 

“Supružnici su u vremenu izolacije bili prisiljeni zajednički boraviti u domaćinstvu, većina je izgubila posao, postojao je realan i opravdan strah za egzistenciju, uz povećane aktivnosti u vezi sa školskim obavezama djece i starijih članova porodice. Sve je to donekle usložnilo situaciju koja se dotad u određenoj mjeri držala pod kontrolom”, ističe Huremović. 

Foto: A. K./Klix.baFoto: A. K./Klix.ba

Također, u proteklom periodu zabilježeni su i pozivi žrtava nasilja koje dotad nadležnima nisu prijavljivale ekstremne epizode zlostavljanja. 

“Mi smo do polovine maja imali restriktivne mjere te žrtve nasilja nisu imale mogućnost da se obrate putem dostupnih sredstava komunikacije ili da izađu jer je, kako navode, u većini slučajeva, nasilnik bio kod kuće. Isto tako, bili su nedostupni kanali komunikacije s osobama od povjerenja kojima se žrtva ranije mogla obratiti u slučaju da se desi svađa i slično”, nastavlja koordinatorica Sigurne kuće u Tuzli u kojoj je trenutno zaštićeno pet žena i jedno dijete. 

Sam sistem zaštite, poput centara za socijalni rad, policijskih stanica te domova zdravlja u prvom valu pandemije su bili zatvoreni u svoj krug, zbog čega je, smatra Huremović, žrtvama bilo teže potražiti adekvatnu pomoć te je nakon relaksiranja epidemioloških mjera došlo do naglog povećanja poziva. 

“Mi smo uvijek imali sasvim dovoljan broj kapaciteta, a oni su sada još prošireni formiranjem tri prostorije. Nikada se nije desilo da je žrtva vraćena zbog nedostatka slobodnog mjesta i tako ćemo nastaviti djelovati i u narednom periodu”, potcrtava Huremović. 

Uloga policije i izazovi s kojima se suočavaju

Veliku ulogu u sprečavanju nasilja u porodici imaju i službenici Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona. 

Glasnogovornica ove institucije Amra Kapidžić kaže da su policijski službenici za devet mjeseci ove godine dobili 302 prijave krivičnog djela nasilja u porodici, a prema nadležnom Kantonalnom tužilaštvu u Tuzli upućena su 102 izvještaja o počinjenom krivičnom djelu. 

“Razlozi nepodnošenja izvještaja u preostalim slučajevima su različiti, ali najčešće je riječ o korišenju blagodeti zakona u članu 97 od žrtava, a to je fakultativno oslobađanje od dužnosti svjedočenja. Također, za devet mjeseci ove godine policijski službenici su podnijeli i 62 zahtjeva za 99 zaštitnih mjera, a nadležni sudovi su donijeli 55 rješenja za 91 zaštitnu mjeru”, precizirala je Kapidžić.

Amra Kapidžić (Foto: A. K./Klix.ba)Amra Kapidžić (Foto: A. K./Klix.ba)

Kada je riječ o procesu prekida nasilja u porodici, prvi policajci koji dođu na mjesto događaja imaju prevashodan zadatak da spriječe nasilnika u njegovom negativnom činu te da žrtvi pruže neophodnu pomoć.

Krivično djelo nasilja u porodici istražitelji ocjenjuju izuzetno specifičnim jer se dešava unutar četiri zida i uglavnom su sudionici članovi porodice. Ovo krivično djelo se goni po službenoj dužnosti. Od procesuiranja se nikada ne odustaje, ali u nedostatku dokaza slučaj može biti izrazito kompleksan.

Kapidžić navodi da zakon koji je trenutno na snazi daje takvu mogućnost da najbliži članovi porodice, odnosno supružnici, roditelji, dijete i usvojilac ne moraju svjedočiti jedni protiv drugih, što koristi najveći broj žrtava. To na određeni način otežava samo procesuiranje krivičnog djela.

Jedna od soba u kojoj borave žrtve nasilja u Sigurnoj kući u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)Jedna od soba u kojoj borave žrtve nasilja u Sigurnoj kući u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)

“Upravo iz tog razloga, ukoliko oni ne žele svjedočiti protiv počinioca, nama je komplikovano raditi jer teško dolazimo do drugih materijalnih dokaza. Također, često se dešava da žrtva nasilja slučaj prijavi kasno te tada nismo u mogućnosti izvršiti uviđaj na mjestu događaja, prikupiti dokaze, odvesti žrtvu ljekaru, odnosno prikupiti ljekarski nalaz o povredama i slično”, pojašnjava Kapidžić.

Udruženje građana Vive žene trenutno realizira i projekt 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, a u partnerstvu s Ministarstvom unutrašnjih poslova TK provode i projekt pod nazivom “Prevencija i sprečavanje nasilja na području Tuzlanskog kantona”.

Osnovni zadatak projekta je osigurati zaštitu žrtava nasilja u porodici kroz dosljedno podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera. Jedna od aktivnosti projekta je i velika medijska kampanja “Čuješ, vidiš, znaš – REAGUJ!” koja prvi put pored žrtve nasilja u porodici u fokus uzima policijske službenike koji su jedan od najznačajnijih i često prvi kontakt za žrtve.

PODIJELI