PODIJELI

Od svih boraca, koji su dali svoj doprinos odbrani Bosne i Hercegovine od agresora u periodu od 1992. do 1995. godine, njih devet je dobilo najznačajnije priznanje za vojne zasluge – Orden heroja oslobodilačkog rata. To su: Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhad Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić i Izet Nanić.

  • Portal Faktor donosi priču o jednom od njih Mehdinu Hodžiću iz Tuzle

Mehdin Hodžić je u narodu bio poznatiji kao “Kapetan Senad” i “Kapetan Labud”, a po njemu su zapravo “Crni labudovi” i dobili ime.

Hodžić je rođen 15. oktobra 1952. u Tuzli. U rudarskoj porodici, sa ocem Selmom, majkom Hurijom i sestrom Ajšom, odrastao je u Mjesnoj zajednici Šićki Brod. Rat na prostoru bivše Jugoslavije zadesio ga je u Makarskoj gdje je radio pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske. Tu je i stekao prva ratna iskustva u borbama sa snagama JNA. Međutim, vidjevši šta se sprema u BiH, odlučuje da se vrati u svoju domovinu. Iako je trebao početi raditi u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, od toga nije bilo ništa, pa se stavio na raspolaganje Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine.

Inteligentan i snažan

Mehdin se odmah nakon uključenja u Patriotsku ligu svim žarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na njihovom naoružavanju. Kako kažu oni koji su ga dobro poznavali, bio je atletski građen, pun snage koju je oplemenio borilačkim vještinama i itekako inteligentan.

– Već u prvoj operaciji, zajedno sa Hasetom Tirićem, 1. aprila 1992. godine otišao je četnicima na megdan kada su krenuli u zauzimanje Bijeljine. Borili su se po bijeljinskim gradskim avlijama, ali nisu dugo izdržali – napisao je Avdo Huseinović u svojoj knjizi “Stazama bosanskih vitezova”.

Poslije pada Bijeljine Mehdin Hodžić i Hase Tirić u Nezuku su se sastali sa Hajrudinom Mešićem i njegovim borcima. Tada su se njih trojica udružili i formirali zajedničku komandu. Komandant je bio upravo Mehdin Hodžić, a zajedno su vodili žestoke bitke u širem regionu Tuzle.

Na početku ih narod nije primio raširenih ruku, da bi im kasnije ovaj trojac vratio samopouzdanje i uvjerio ih da se oružanom borbom može odbraniti bošnjački narod.

-Jedinice JNA opkolile su gradove. Putem medija lokalno stanovništvo se poziva na nepružanje otpora i potpisivanje lojalnosti tzv. srpskoj Bosni i Hercegovini, nakon čega slijedi etničko čišćenje. Iako se žrtve etničkog čišćenja na Zvorničkoj i okolnim općinama broje hiljadama, narod u strahu i dalje vjeruje u propagandu srbijanskih medija preko kojih se nesrpsko stanovništvo poziva na lojalnost novim srpskim vlastima. Traži se da predaju oružje i ponavlja im se da JNA garantuje sigurnost svim građanima. Kako su izgledala ta obećanja u stvarnosti, najbolje govori podatak da je na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići, koja su prihvatila poziv na mirnu predaju i potpisala lojalnost srpskim vlastima, u jednom danu odvedeno i na najzvjerskiji način pobijeno 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina. Nažalost, mnogi od tih ljudi smatrali su ljude okupljene oko Mehdina Hodžića i kapetana Hajre odmetnicima i nisu im dozvoljavali da organiziraju mobilizaciju u nekim od tih sela – navodi Huseinović.

Tog perioda prisjetio se i Hase Tirić.

– Nismo baš bili primljeni raširenih ruku u tim selima, iako je stvarno kasnije to bio herojski kraj. Ipak, mislim da je veliki problem bila ta uljuljanost naroda koji nije vjerovao šta se dešava šest-sedam kilometara od njihovih kuća ili deset kilometara od Zvornika. Nisu vjerovali i čekali su da im dođu četnički koljači. Čak su negodavali što smo mi tu – kazao je zaFaktor Tirić.

Ipak, kapetan Senad je pokazao veliku hrabrost i prisebnost, odigravši veliku ulogu u odbrani zvorničke i teočanske enklave.

Spriječio četnički pohod na Tuzlu

Ova slobodna teritorija bila je u totalnom okruženju, ali ratnici sa Mehdinom, Hajrom i Hasetom na čelu, uspjeli su da odbiju više žestokih četničkih napada, a zatim da u kontranapadima oslobode više sela, te naoružaju nove borce koji su im stalno pristizali.

– Četnici, međutim, u selu Kobilići 5. maja 1992. godine vrše novi masakr. Pobili su 17 Bošnjaka i njihove leševe poredali u obliku mjeseca i zvijezde. U selo istog dana stiže Senad sa borcima i poslije višesatne borbe otjerao je četnike i spasio preostale mještane. Njegovi borci u paklenoj bici 9. maja oslobađaju jako srpsko uporište Baljkovica, mjesto gdje će se kasnije preživjeli iz srebreničke kolone smrti spojiti sa pripadnicima Armije RBiH. U toj bici, nažalost, teže je ranjen kapetan Hajro. Četnici 10. maja kreću u napad na Teočak, Sapnu i Nezuk. Već na početku ranjen je i Hase Tirić koji se sa Hajrudinom liječio u poljskoj bolnici u šumi. Na ratištu je sa borcima tako ostao sam komandant Hodžić. Četnici su napadali sa desetak tenkova i više transportera, ali nisu znali da ulazeći dublje u selo zapravo ulaze u klopku koju im je pripremio Hodžić – naveo je Huseinović.

Tada su se začule “ose” i već je nekoliko tenkova izgorjelo. Hodžić je naredio kontranapd i njegovi heroji su razbili četnike. I danas je ostalo neobjašnjivo kako je grupa slabo naoružanih Bošnjaka sa puškama natjerala u bijeg četnike sa tenkovima.

– Nije bilo pucnjave iz automatskog naoružanja, samo su se čuli tenkovi, haubice i prage. Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke – prisjetio se Ibrahim Dropić, borac iz Zaseoka.

– Izgledalo je strašno, jer do tada sam samo u filmovima gledao te scene kad se juriša prsa u prsa. Srećom ovdje nas nisu sačekali da se bijemo prsa u prsa, već su počeli bježati – dodao je.

Tako je zahvaljujući Mehdinu Hodžiću zarobljen prvi tenk T55 i samohotka, a prvi put je sačuvan narod ovog kraja, te spriječen četnički otvoreni pohod na Tuzlu. Iako sa strateškog stanovišta danas bitka u selu Zaseok i oslobađanje Sapne ne izgleda tako značajna, ona je zaustavila dalje masovne pokolje u ovom dijelu sjeveroistočne Bosne.

Nažalost, u smiraj bitke u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama, Hodžić je poginuo. U želji da četnike što dublje protjera, poginuo je nakon što ga je srpski snajperista pogodio tačno u srce. Istog dana ukopan je na mjestu na kojem je poginuo sa još sedam saboraca. Na zahtjev majke posmrtni ostaci iz Zaseoka prebačeni su nakon rata u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.

– Nije bilo toga borca koji nije plakao kad smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica – prisjetio se borac Edhem Omerović Tito.

– Plakao sam za svojim ocem kad je umro, ali sam više plakao za Labudom kad je poginuo. Tog čovjeka nisam mnogo poznavao, nekih 15-16 dana, ali sam ga zavolio kao da mi je rod rođeni – naveo je borac Isak Nočić.

Majka Hurija jednom prilikom kazala je kako je predosjetila njegovu smrt.

– Noć nakon što je poginuo. Na san mi dođe moj Senad. Gledam kako ga neka cijev udari pravo u oko i to mu oko krenulo da ispadne. Ja ga pitam: “Šta to radiš, Senade?” A on mi odgovara: “To sam ja mati htio, ne brini.” Ustanem iz kreveta. Ujutro zovem i pitam je li mi poginuo Senad. Niko neće da mi kaže. Tek su mi sedmi dan rekli, a majčino srce je osjećalo šta se dogodilo – ispričala je majka Hurija.

“Crni labudovi”

Pored nadimka kapetan Senad, bio je poznat i kao kapetan Labud, jer se tim imenom služio prilikom komuniciranja sa saborcima. Kada je poginuo, Hase Tirić i njegovi borci kao uspomenu na njega svojoj jedinici, koja je kasnije postala jedna od najelitnijih jedinica Armije RBiH, dali naziv “Crni labudovi”.

-Kada je poginuo, mi smo odlučili da sačuvamo uspomenu na tog čovjeka i da našu jedinicu nazovemo po jednom od njegovih nadimaka – “labudovi” i to “crni”, jer malo je crnih labudova u prirodi, kao što je malo ljudi kakav je bio Mehdin Hodžić – kazao je Tirić.

Govoreći o svom kapetanu, njegovi saborci imali su samo riječi hvale.

– Mehdin je bio neposredni komandant. On nije komandovao radiovezom, jer je nije ni imao. Nije svoje borce slao u borbu i posmatrao dvogledom. Išao je prvi. Bio je vođa koji se nimalo nije izdvajao. Bio je kao običan vojnik – riječi su njegovih saboraca.

Direktor Fonda memorijala Suad Zijadić govoreći o ovom heroju za Faktor je kazao da Mehdin nije imao suprugu niti svoju djecu, ali da se srcem borio za svu djecu drugih.

– Mehdin Hodžić nije bio oženjen, otac i njegova sestra otišli su u Švicarsku, a majka mu je ostala sama u Tuzli. Kada su ga pitali: “Mehdine, za šta se boriš”, rekao je da se bori za djecu, ali mislio je na svu našu djecu, na generacije koje dolaze – kazao je Zijadić.

Prijsetio se i jednog razgovora sa Mehdinovom majkom Hurijom.

– Hurija, baš joj ime odgovara ličnosti, divna žena, plemenita, dobroćudna. Sjećam se kako je rekla: “Sanjam ga, često ga sanjam. U prelijepim cvijetnim livadama, a on mi govori: ‘Ne plači, majko, vidi kako mi je lijepo.'” A gotovo isti san sanja i majka heroja Izeta Nanića. Sanja ga u prekrasnom cvijeću, a on govori vidi što mi je lijepo. To je stvarno nevjerovatno – kazao je Zijadić.

Mehdin Hodžić, Crni labud, posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.

 

(FAKTOR/ NKP.ba)

PODIJELI