PODIJELI

Kada ljudi kažu „Bosna“ prvo što nas asocira na tu riječ jeste prkosna, ponosna, stamena. Odbranila se kada je najteže bilo. Živjela, ranjena i preživjela, mnogo će ona još da živi.
Ta riječ začula se sa usana jednog dječaka.
Pokoja kap znoja na njegovom čelu mogla se vidjeti. Pokušavao je objasniti svom drugaru šta ta riječ za njega znači.

Upitao ga je drug gdje je rođen, on uzdiže glavu u nebo, stegnu šaku i tiho reče: „u mom Prijedoru“, na to dobi odgovor: „ čemu to ‘moj’, kada više ne živiš tamo“.

Sjedoše dječaci na obližnju podzidu u tom dalekom evropskom gradu i nastaviše priču.
„ Odakle ti dolaziš prijatelju moj“ upitao je dječak iz Prijedora, i na to dobio kratak odgovor „iz Tuzle“.
Kao da se postidio svog rodnog mjesta.

„Sad ću ti reći zašto je moj Prijedor. Davne 1992. godine taj grad je odnio moje sve, ali nije on kriv, krive su zle duše koje u njega dođoše. Bez poziva, bez potrebe zakucaše na vrata toplih domova i odvedoše. Odvedoše oni tog 31. maja, moju porodicu, prijatelje, komšije, odvedoše očeve, sinove i djedove, odvedoše one koji su to tek trebali biti. Tog dana odvedoše moje djetinjstvo. Ali nikad neće odvesti ono malo, ali jako, ‘moj’.”
Začuđeno je gledao u njega i nejasno upitao „šta se desilo“?

Iako smo u jednoj državi mnogi ne znaju šta se desilo.

„Tog dan 31. maja 1992. godine na radiju uz svakodnevne vijesti saopštili su nam i informaciju da sve muslimanske kuće kako bi ostali živi i zbrinuti trebaju staviti bijeli čaršaf na kuću. Žudeći za slobodom svi su to hitro učinili, nisu bili svjesnida će im taj čaršaf smrt donijeti. Ubrzo sam kroz prozor mogao vidjeti kamione koji su ulazili u naše sokake, odvodili moje drugare, komšije koji su nam dok se igramo slatkiše iznosili, djedove koji su nam prepričavali svoja djetinjstva. Slušali smo o tuđim djetinjstvima a naše su nam ukrali. Zle duše su izvodile, vukle i tukle sve što se muslimanom zove, psovali nas i vrijeđali, pružali nam mržnju a mi mrzili nikoga nismo. Još uvijek osjetim jak stisak oko svoje ruke, grubi glas iznad svoje glave i pohlepni osmijeh dok osjete moć nad nama nemoćnima. A znaj nikada jadniji bili nisu. I dalje osjetim znoj i prašinu ispod cerada u kojim smo voženi, neznjaući ni gdje, ni zašto. Odvozili su nas i o našim životima oni odlučivali. Uz ta teška sjećanja dođe i hladan zrak metaka koji su završavali u tijelima pa poneki i u obližnjim stablima drveta prosipajući smrt za sobom. Osjetim bol, padam, ne znam ni zašto sam tu, zbog imena, vjere, nacije…
Kome smeta dječak koji je tek počeo učiti vezati pertle, koji i dalje zamuckuje na tablici množenja, kome smeta dječak koji nikome ništa nažao nije učinio. Padam i okrećem glavu, pali su već moji prijatelji iz škole, pored njih leže učitelji, njihovi očevi, dok na drugoj strani ugledah brata, spava pored mene, barem samtako mislio, a tek kasnije sam bio svijestan da ga je neko ‘uspavao’, za sva vremena. A mene osudio kroz život da idem sam. Nisam imao brata da me potapše po ramenu, da me posavjetuje kad me djevojka ostavi, da bude uz mene kada niko nije. Pucanje je prestalo, tada sam skupio snagu i krenu bježati kroz šumu ostavljajući iza sebe svoje djetinjstvo, svoj život i sve one koji su u njemu bili. I sad dok sjedimo ovdje prisjećajući se tih scena ista bol se stvara u grudima, ali je jača ljubav koja šalje poruku da koliko god nas ubijali, tjerali neće nikada istjerati ono što je u nama.
A ti se sramiš svoje Tuzle“ – završio je dječak.

Dobio jak zagrlja. Poneka suza je pala na pločnik gdje su sjedili, tek tad je njegov prijatelj bio svjestan šta se desilo u Bosni. Uz par tihih riječi niz ulicu su krenuli šetati, dva odrasla čovjeka, koji su na tren ponovo postali dječaci, oni kojima su zle duše srušile san i otjerale ih u bijeli svijet.

Dok je jedan bježao od metaka, drugog je otjerala politika naše najljepše Bosne i Hercegovine.
I na kraju se zapitaj ti koji ovo čitaš – da li ikad smijemo zaboraviti Prijedor, Zvornik, Tuzlu, Srebrenicu i ostale gradove naše da li ikada smijemo zaboraviti Bosnu i Hercegovinu.

Budi ponosan što si Bošnjak, i ne daj niti jedan milimetar svoje Bosne. Oni su nama pokušali ukrasti slobodu, mir i sreću, a samo jačim su nas učinili.

Hadžić Muhamed

(NKP.ba)

PODIJELI