PODIJELI

Mjesna zajednica Tojšići 14. maj obilježava kao svoj Dan mjesne zajednice. Tim povodom novinar Admir Delić, Tojšićanin koje je nedavno sa RTV TK prešao na TV Al Jazeera, na fejsbuku objavio je status o Tojšićima i tojšićkoj raji koji u cjelosti prenosimo.

Ljudima uvijek zaigra osmijeh na licu kad, u bilo kojoj situaciji kažem da sam iz Tojšića. Njima je posvećena moja prva knjiga “Seoske Strahote” ali i svi naredni stripovi, od Ishikawa Seeda do Salem Hoesa. Zato ih cijelo vrijeme spominjem, čak i kad gostujem na velikim televizijama, bez imalo stida i zazora. Baš zbog toga što mnogi bježe od svog zdravog seljačkog porijekla, sijeku korijen i trunu bez identiteta. A naš identitet jeste mahala u kojoj smo odrasli, kvart, komšiluk, kako god ga nazvali, taj mikrokosmos, taj džep u kojem živimo. To nas čini onim što smo danas ma koliko bježali od toga.
Zato smo mi i ponosni.

tojsici-tojsici


Kad napišem Tojšići onda mislim na večernji basket, što ga igraju Meko, Ipet, Isko, buraz, Džaja, Ićo, Mahir, Edo, Tarik, Namik i Mire. Sa dvajst ekipa i rasvjetom od koje se lopta i ne vidi. Mislim na FK Slogu, na rahmetli Miku i na sve one momke što su igrali fudbal na betonskom. I na ove što danas Slogu drže uspravnom.
Kad napišem Tojšići onda mislim na Cezam, koji je okupio cure i momke i otvorio novi svijet. U kojem su svi mladi, bez obzira na političku stranku u čiji program vjeruju, radili zajedno.
Na javno čitanje Bukowskog.
Na pomoć u poplavama.
Na Atik džamiju.
Na sportiste Eldara, Senada, Asima i Edu.
Na Damira koji nam je sačuvao i zapisao historiju.
Mi smo cesta, pijaca, Novo Naselje, Bara, centar…
Mi smo one priče što su nam ih djedovi i nene uz vruć krompir iz rerne sa kajmakom pričali u predvečerje.
Mi smo profa Esad što je držao osmominutne kontrolne iz fizike.
Mi smo čempres stejt of majnd.
Mi smo As, Stari i Hukića han, gdje se može sjest za sto i pričat sa čojkom kojeg znaš i ne ne moraš da znaš.
I komunisti i vjernici, Bošnjaci i Bosanci. Vazda između ovdje i tamo, a nikad kako treba, mada sebi najbolji i najdraži. Ko Soha za govornicom u općinskom vijeću.
Mi smo zadnji bedem u ratu.
A danas smo isti, jer ovdje vrijeme stoji, no čini se da drugačije ne može, jer su nam onomad uzeli status općine.
Danas je dan Tojšića.
Volim vas komšije i živi mi bili. Znam da ćemo se u starosti vratiti sa svih strana svijeta u naše selo, da odigramo basketa, sjedemo na klupu ispred pošte ili na betonskom poigramo lopte. Da Tojšićima opet udahnemo život. ❤️
Čempres state of mind 

Admir Delić

(NKP.ba)

PODIJELI