PODIJELI

Kad se prije 15 godina Esnaf Salihović vratio u bratunačko selo Voljavica dočekalo ga je samo zgarište nekadašnje kuće, koja je tokom rata spaljena do temelja. Tokom prve dvije godine, po povratku, sa suprugom Adnanom i tada dvogodišnjim sinom Ibrahimom živio je u drvenoj šupi, sve do 2004. godine kada je obnovio kuću. Presudni trenutak je bio kad je uštedio od invalidnine i kupio traktor, kaže Salihović, koji je ratni vojni invalid sa visokom amputacijom noge.

  • Preživio genocid u Srebrenici

Salihović je najprije preživio pakao aprila 1992. u Bratuncu, kada su postrojbe JNA i paravojne formacije Srpske demokratske stranke (SDS) krenule u progon bošnjačkog stanovništva u gradu i okolnim selima. Utočište je našao u Srebrenici, gdje je bio sve do jula 1995. i ulaska Mladićevih trupa u grad. Imao je tada 34 godine, ali je za samo nekoliko dana, kako kaže, ostario nekoliko godina.

“Nije bilo lahko živjeti, zaspati mirno, nakon svega, a kamoli se vratiti, gdje su nam toliki bližnji pobijeni. Glavna je bila snaga volje. Ona je kod nas bila jača od onog željeza, pluga, što se zemlja ore. Uvijek sam govorio, hvala dobrim ljudima koji su nas prihvatili u izbjeglištvu, ali nema nas bez naše zemlje, nit ima naše zemlje bez nas. Vratili smo se ovamo gdje su mezari naših očeva i gdje će naša djeca ostati, i živjeti na ovoj zemlji. Ona je nama sve, i smrt i život, i tuga i veselje. Druge nemamo, ovo je naša djedovina i želimo ostati ovdje”, kaže naš sagovornik.

Najstariji sin Ibrahim sada ima 17 godina, a po povratku u Voljavicu Esnaf i njegova supruga Adnana su dobili još dvoje djece – kćerku Aldijanu, koja ima 12 godina, i najmlađeg Emira koji ima samo pet godina. Ibrahim je pri kraju školovanja u Srednjoškolskom centru u Bratuncu, kao i Aldijana koja pohađa Osnovnu školu Vuk Karadžić. Pored školskih obaveza pomažu roditeljima oko poslova u domaćinstvu, koje revno održavaju i s ponosom nas vode u obilazak domaćinstva.

Ibrahim nam kaže da se sprema biti električar, kad završi školu, dok bi Aldijana željela da bude doktorica, a mali Emir kaže da bi, kad odraste, volio da bude veterinar jer voli životinje.

  • Nek komšiji ne crkne krava

Porodica Salihović je osigurala egzistenciju kada je na javnom pozivu Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica dobila 15 junica. Do danas su taj fond povećali vlastitim naporima na 25 grla. Esnaf kaže da je za razliku od nekih drugih stvari, stoka više investicija nego donacija, jer ima potencijal da se širi.

“Kada dobijete ciglu ili crijep, to dobijete jednom i oni se ne množe. Mi smo, hvala Bogu, danas na 25 grla. Trebalo je dosta rada i umora da se dođe dotle, a i da se održava to. Žao mi je što kod dvojice ili trojice ljudi se desilo da su neka od grla razboljela. Žao mi je i ljudi, koji se raduju tome što su nekom krave razboljele i što pokušavaju politički profitirati na tome i samo žele da povratnicima crknu krave”, kaže Salihović, vidno rezigniran nakon pokretanja ove teme.

Dodaje da “ako se to desilo dvojici ili trojici, pa nije svima nama koji smo dobili tu stoku i živimo od nje”.

“Kada imate stoku, svako zna da morate brinuti o njoj. Ljudi o kojima se niko ne brine se razbole a kamoli krave. Ne znam jesu li neki očekivali da Ramić (federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić, op. a.) nakon što im ih je dodijelio, brine oko tih junica i dalje. Nadam se da nisu. Da se neki raduju kad su nam zdrave krave koliko se raduju kad su nam bolesne, bilo bi bolje i nama i njima”, kaže Salihović.

  • Borba protiv genocida još uvijek traje

Prema popisu iz 1991. općina Bratunac je imala 33.619 stanovnika, od čega su većinu činili Bošnjaci, njih 21.535 (64%), dok je srpsko stanovništvo brojalo 11.475 (34%). Nakon genocida i dugogodišnje sistematske politike diskriminacije i raznovrsnih pritisaka, koji su intenzivirani u doba vladavine Milorada Dodika, omjer je doživio radikalnu promjenu.

Na posljednjem popisu, 2013. godine, Bošnjaka je bilo 7.803 (38%), dok Srbi čine većinu sa 12.350 (60%). Genocidna politika, kako ona direktna u ratu, tako i ona mirnodopska, koja je njena sljedbenica izvršila je dio svojih ciljeva, ali ne u onoj mjeri koju želi, a to je da Bošnjaka nema na ovoj teritoriji, kažu nam naši sagovornici iz Voljavice.

Esnaf Salihović je sa svojom porodicom dokaz da borba protiv genocida, njegovih efekata i namjera njegovih izvršilaca još uvijek traje.

Na naše pitanje šta očekuje od političara iz Sarajeva, kaže da očekuje da “bar ne odmažu, i traže dlaku u jajetu, ako nisu u moći da pomognu ili ne umiju”.

“Neki kažu da se okrenemo budućnosti i ne gledamo u prošlost. Ja mislim da trebamo biti optimisti i biti pozitivni, ali da pamtimo prošlost. Garant našeg opstanka i života je da nikad ne zaboravimo pobijene, naše žrtve. Nakon onog zlog vremena, hoćemo da rađamo ovdje novi život i da bude vriska djece i miris sijena, huk potoka i graja mehanizacije koja ne pravi ili otkopava masovne grobnice, već obrađuje polja i oranice. Bosne će biti koliko bude Bošnjaka u Podrinju, a ima nas, hvala Bogu, i bit će s novim generacijama sve više”, zaključuje naš sagovornik.

(NKP.ba)

PODIJELI