Tradicionalna bosanska kuća u vlasništvu porodice Hamidović u naselju Džafići na području opštine Kalesija prkosi vremenu već tri stoljeća.
U njoj je prije 86 godina rođena Munira Jakubović. Iako je Munira u poznim godinama, prisjeća se zanimljvih detalja.
“Spavali smo na hasuri. Prvo se stavi trava šaša, a podloga se napravi od lipovine. Tu smo ležali mi djeca. Poredamo se svi jedni do drugih”, kroz smijeh se prisjeća ova starica. Kuća je bila mala, sa nekoliko manjih soba i jako zanimljivim čardakom. “Bio je u njemu kahamandžik, zagrađeni. Visok i zagrađen finom daskom. Tamo kad uđeš da se opereš, zatvoriš vrata i niko te ne vidi. Kad se opereš, izađeš, bila peć, bilo vruće. Tu i prespavaš, bešika je tu i dijete, hraniš ga”, pojašnjava Munira.
U kući se nalazilo i ognjište gdje se kuhalo jelo za brojne ukućane, pravila peka, kuhala pura. Temelji bosanskih kuća bili su građeni od kamena, prizemlje od gline, nepečene cigle i drvenih poveznica, prvi sprat je imao drvenu strukturu, a krov je gotovo uvijek bio od drveta, kasnije od crijepa. Munirin brat Rasim Hamidović kaže da su kroz tri stoljeća mnogi potomci rođeni u kući.
“Kako su roditelji pripovijedali, unazad tri generacije u ovoj kući je rođeno i izašlo nekoliko stotina djece. Hvala Bogu, sačuvana je do danas”, kaže Rasim.
Danas kuća ima autentičan vanjski izgled, a unutrašnjost je dopunjena modernim elementima stanovanja uz brojne starine na zidovima i policama. Da kuća ne bi propala, Rasim ju je renovirao i dotrajale dijelove zamijenio istim materijalima.
“Ova kuća preživjela je toliko ratova. Poslije ovog zadnjeg rata postao sam svjestan da treba sačuvati bosansku kuću. Dobio sam, na neki način, dozvolu porodice da uložim finansijska sredstva, koja nisu beznačajna. Uspjeli smo je obnoviti po autentičnom kazivanju moje najstarije sestre”, kaže Rasim.
Dodaje da je krov mijenjan sedam puta, ali da se i dalje na njemu nalazi čuvena drvena taraba koja je bila tu i prije mnogo godina. Neki dijelovi nisu mijenjani puna tri stoljeća.
“Donje dijelove kuće, magazu, nismo uopće dirali. To je ostalo originalno na kamenju, od bosanskog hrasta, vrlo čvrstog, postojanog. Gornje dijelove smo oporavili, jer mnoga toga je bilo trulo. To je jedan vrlo važan poduhvat koji može biti od koristi za sve nas”, smatra Rasim, pišu Nezavisne.
On je, proučavajući određenu literaturu, došao do saznanja da su originalna bosanska stara sela i starinske kuće potpuno nestali. Da se to sačuvalo, možda bismo danas, kako kaže, bili najatraktivnija turistička destinacija u Evropi. Dodaje da se, umjesto obnove, sve ruši.
“Sjećam se još kao dijete naših ljudi koji su došli iz država gdje su odselili na privremeni rad. Oni su bili rušitelji i stavili su betone. Tako su nestala bosanska sela. Čovjek dođe i ruši svoju kuću. Malo je ljudi koji su prepoznali da treba sačuvati nešto starinsko, bilo da je to kuća, hambar, bogomolja”, kaže vlasnik Rasim.
U ovoj kući svake godine sve generacije širokog kruga potomaka loze Hamidović zasjednu za siniju i ožive staru kuću i stara sjećanja. Tim bogatstvom sve rjeđe se mogu pohvaliti moderne bosanske porodice
(NezavisneNovine/ NKP.ba)
