Blagoje Stojanović iz Buloga kod Prače, koji danas živi u srbijanskom gradu Čačku, kaže da svoj život duguje humanoj ženi Alji Aganović iz Donjih Bara koja ga je u kasnu jesen 1962. godine spasila od sigurne smrti od studeni i gladi.
Đak pješak
Pet decenija stare uspomene i danas su žive u njegovim sjećanjima i uvijek ga vraćaju na mjesto gdje se sve odigralo, da sa skromnim poklonom i razgovorom obraduje nanu Alju.
– Otac je bio pružni radnik i siromašno smo živjeli. Jeo se ječmeni hljeb, nije bilo para da se kupi bijelo brašno, a kamoli odjeća. Uglavnom smo nosili vunenu odjeću, što majka sama napravi. U školu do Bivolica pješačio sam osam kilometara – kaže Blagoje.
Bio je učenik šestog razreda kada je iz majčinog rodnog mjesta Hrenovice krenuo ka Bulozima, gdje je živio. Padala je kiša, a potom ledeni snijeg.
– Odjeća se ukrutila na meni kao gips, tako da sam jedva koračao. Već je bio mrak, vidim da ne mogu dalje i odlučio sam da se popnem u jednu štalu, da se u sijeno sakrijem. To sam uradio posljednjim atomima snage – sjeća se Blagoje.
Njegov ulazak u štalu primijetila je Alja, koja je s djecom bila sama kod kuće.
– Bio je malo zaleđen, pocrnio, ali dobro je na kraju bilo sve. Godinama smo mi ovdje jednom dušom disali – kratko odgovara skromna žena.
Uz toplu peć Blagoje se oporavio.
– Sjećam se kao sad velike tendžere domaćeg pilava. Njih šestero i ja sedmi sve smo to smazali. Na dušecima prostrtim od zida do zida svi smo prespavali pod jednim pokrivačem. Cijeli život mislim o tome – kaže Blagoje.
Po završetku školovanja od prve plaće kupio je kafe i šećera i posjetio ženu koja je spasila mnoge. Jer zime u ovom kraju su nepredvidive, pa su u kući Aganovića, Alje i njenog supruga, rahmetli Fadila, stotine ljudi dobivale utočište i topao obrok. Prije rata su to uglavnom bili putnici koji bi zapali u snijeg.
Spasila stotine
– Bogami sam znala skuhati večeru djeci, a onda se neko svrati pa muž kaže hajde ti ovo njima daj pa ti nama drugo traži – sjeća se Alja.
Tokom rata stotine gladnih Podrinjaca preko Bara išle su po hranu prema Grepku. Alja im je kuhala hljeb i dijelila s njima posljednje što je imala.
Uvijek stranac
Blagoje je u Srbiji već 11 godina, ali se i danas se, kako kaže, osjeća kao stranac. Od svog posla ne može preživjeti, pa obrađuje tuđa imanja kako bi prehranio kravu. Radije bi to, kaže, radio u svojim Bulozima gdje 80 duluma njegove zemlje zarasta u korov, prenosi avaz.
– Poslije svega što nam se događalo, a bilo je ružnih stvari, osjećam da nam treba i ovakvih priča, da se vidi kako smo nekada živjeli lijepo i pomagali se, život spašavali jedno drugom. I u ratu je bilo ovakvih slučajeva. Imao sam druga Ćamila, samo sam se bojao da ga u kakvoj nevolji ne vidim. Ja bih se odmah zauzeo za njega, a onda bi i mene ubili moji. Kasnije smo saznali da smo bili na istom ratištu, a da nismo ni znali – kaže Stojanović.
(NKP.ba)
