Sarajlija Sead Muhić već je ranije biciklom putovao iz Sarajeva do iransko-turske granice, te od Kanade do Meksika. Ove godine, nastavio je putovanje iz turskog grada Vana i biciklom se odvezao sve do Teherana. Sa Muhićem smo razgovarali o putovanu, Irancima, njihovom poznavanju BiH, ali i potpuno drugačijoj situaciji nego što je plasiraju zapadni mediji.
Kako je došlo do toga da se biciklom zaputiš kroz Iran?
Pa to je zapravo nastavak mog putovanja od prije nekoliko godina, kada sam biciklom krenuo iz Sarajeva i stigao do same tursko-iranske granice u Vanu. Tada nisam mogao dalje te sam ove godine nastavio putovanje sa istog mjesta gdje sam stao.
Ostalo mi je bilo nekih 90 kilometara do iranske granice. Želio sam ići za Samarkand, međutim, u našoj ambasadi su mi odmah rekli da nam ne mogu srediti vize za Uzbekistan, ali mogu za Turkmenistan. Ovaj put nisam putovao sam, već sa prijateljicom iz studentskih dana, Nerminom Hadžibajrić. Sjeli smo u avion, došli u Van, smontirali bicikle i krenuli.
“Vozili smo dva dana kroz Tursku da bismo stigli do granice. Granica je strašna. Dva sata je potrebno da je pređete. Ne znam je li to normalna procedura ili smo im bili toliko zanimljivi da su nas isprebacivali kroz sve moguće kancelarije. Toliko su usporeni da po 20 minuta unose ime i prezime iz pasoša. Nakon granice smo razmišljali da li da vozimo direktno za Teheran, što je nekih 890 kilometara puta.
Međutim, taj put je prilično monoton i nema se šta vidjeti. Odlučili smo da izađemo na obalu Kaspijskog mora. Taj put vodi kroz planine, što mi nismo uzeli u obzir i, umjesto osam dana, do Teherana smo putovali 15. Zato smo vidjeli sve što smo željeli vidjeti, što je najbitnija stvar.”
Šta ste željeli vidjeti?
Prošli smo kroz Mijaneh, Tabriz, Halhal, izašli na obalu mora i prošli kroz sva turistička mjesta, a onda smo prošli kroz gorje Elburs do Teherana. To znači da smo biciklima morali izaći na 3.200 metara nadmorske visine. Taj uspon, sa svim torbama i opremom, trajao je dva dana. Sam sjever Irana je užasno vruć. Sunce izlazi oko šest sati i temperatura je već 35 stepeni. Tokom dana smo morali praviti pauze i nastavljali smo predveče. Toliko je vrelo da, iako smo dnevno jeli lubenicu od nekih sedam kilograma i pili i vodu i sokove, nismo nikako išli u WC. Hrana nam nije ni padala na pamet, samo voda.
U Teheran smo stigli nakon 15 dana i rekao sam da je bolje da ostanemo i vidimo Iran, nego da se lomimo dalje prema Turkmenistanu. Nisam znao šta ćemo novo vidjeti i doživjeti, ali sam znao da bismo poginuli, jer je tamo još vrelije.
Kada smo ulazili u Teheran, susreo nas je čovjek, zaustavio automobil i rekao kako i on vozi bicikl te pitao može li nam ikako pomoći. Rekao sam mu da imam adresu jednog hotela. Odgovorio je da zna koji je to hotel i da se nalazi u samom centru, koji je od mjesta na kojem smo se nalazili udaljen 45 kilometara. Eto o kolikom se gradu radi. To je metropola sa sedam miliona stanovnika, koja se proteže na prostoru kao od Sarajeva do Mostara.
Čovjek nam je rekao da svratimo do njegove kuće u narednoj ulici i da će nas on odvesti do hotela. Došli smo kod njega, iznio nam je sok i ponudio da malo sjednemo i odmorimo. Saznali smo da je Turkmen i radi u Ericssonu. Ponudio nam je da ne idemo u hotel, već da ostanemo kod njega. Odbili smo, govoreći da nema smisla. Međutim, kada smo se malo otkravili i ohladili pod klimom, prihvatili smo poziv. Dao nam je ključeve i rekao da ostanemo koliko god želimo. Bio nam je domaćin čitavih sedam dana. Sreo nas je na ulici, doveo nas u kuću i dao nam ključeve, a nikad ranije nas nije vidio, niti čuo za nas. Takvi su Iranci.
“Na istoku postoji čitav splet apsolutno neobjašnjivih i neshvatljivih pravila prema kojima taj svijet funkcioniše. U državu se biciklom može ući na samo jedan jedini granični prijelaz. Ne pitajte zašto. To je jednostavno tako. Motocikli se u Iranu mogu voziti samo petkom. To su neka pravila na koja jednostavno nema logičnog odgovora. To je neko smislio iz nekih razloga i to je jednostavno tako.”
Kakvi su Iranci u odnosu na informacije koje mi dobijamo o njima?
Zemlju uvijek karakterišu ljudi i to je ono što pamtiš kada se vratiš odnekud. Zaboraviš i građevine i spomenike, pamtiš samo ljude i događaje. Ja za Irance mogu reći da su najgostoljubivija nacija na svijetu. Ljudi zaustavljaju automobile kako bi nam dali hranu. Jedan je muškarac čak stao kako bi nas molio da nam da novac. Nije znao ni engleski, ni ko sam ja, ni zašto sam tu, ali mu je nešto bilo drago što me vidi i izvukao je novčanik. Rekao sam mu da ne dolazi u obzir, ali je insistirao, govoreći kako je to mali poklon od njega, budući da sa sobom nema ni hrane ni pića da nam ponudi.
Nismo mogli vjerovati. Za ovu priču su najmanje bitni kilometri i gdje sam sve išao, bitni su Iranci i njihova gostoljubivost. Nemoguće je razapeti šator. Ukoliko te bilo ko od njih vidi, neće dozvoliti da spavaš u šatoru, već će te uzeti za ruku i povesti svojoj kući. Staneš da tražiš vode, oni te odmah vode u kuhinju da jedeš. Imaju tu kulturu darivanja. Nastojat će da ti nešto poklone i učine te sretnim, jer si putnik. Oni nemaju mnogo i, mimo Teherana, nisu uopće opterećeni materijalnim. Sve im je funkcionalno, od vrta, vode, kuće, namještaja… Ne robuju estetici i vizuelnom.
Kako su reagovali na tebe kao muslimana iz BiH?
To je posebna priča. Iznenađen sam koliko znaju za Bosnu. Čak i u najruralnijim dijelovima kad kažeš “Bosni”, svi dodaju “Hercegovin”. Spominju Sarajevo, spominju rahmetli predsjednika i to su im prve asocijacije. Onda obavezno pitaju “muslim?”, a kad im potvrdiš, pitaju “suni ili šija?”.
“Moji strahovi su išli čak dotle da će mi neko nešto učiniti ukoliko se budem molio Bogu na nešto drugačiji način. Apsolutno nikakvih problema nije bilo. Nikakvog sukoba između sunita i šiita nisam primijetio. Jedino, kada uđeš u neku džamiju i primijete da nešto činiš drugačije, pitaju odakle si, ali samo iz radoznalosti. Prilično su upućeni u svu situaciju ovdje, rat i ostalo.”
Jesi li imao kakvih problema tokom puta?
Samo jednu situaciju, koja je bila neugodna, ali se apsolutno ništa nije desilo. Neka izbrijana trojica, neprijatnog izgleda, su nas malo duži period pratili automobilom. Budući da smo bili u nenaseljenom području, zaustavili smo se pored jednog kamiona koji prodaje lubenice, čisto da bude još neko tu. Stali su i oni. Primijetio sam da su se i ponašanje i priča prodavca lubenica promijenili. Kada su se malo pomjerili, pitao sam “Problem?”. “Problem”, odgovorio mi je.
Međutim, gledali su u nas, pokušali stupiti u neku komunikaciju na perzijskom i na kraju su otišli. Ništa se nije desilo, ali nije bilo prijatno. To je bila jedina situacija koja nas je malo uznemirila. Sve ostalo je bilo predivno.
Koliko ste kilometara prešli biciklom i šta ste nosili od opreme i stvari?
Putovali smo 15 dana, odnosno 1.500 kilometara, a imali smo sve ono što nam je bilo potrebno da budemo samostalni i ne ovisimo ni od čega. Imali smo šator, vreće za spavanje, podloške, kuhalo na benzin, nešto posuđa, minimalnu garderobu i nešto alata za popravak bicikla, ukoliko bi se nešto desilo.
Što se navigacije tiče, imali smo neku kartu koju smo kupili u Tabrizu. Imali smo malo problema sa oznakama, budući da čim odmaknete sa glavnog puta, sve piše isključivo na perzijskom.
Jeste li sretali druge bicikliste?
U jednom gradu nam je prišao neki momak na biciklu i odmah donio albume pune fotografija biciklista. Nazvali smo ga lovcem na turiste, budući da doslovno proganja ljude na biciklima. Rekao nam je da su mu odmah dojavili, čim su nas vidjeli na biciklima, kao što uvijek čine. Ugostio nas je, kupio nam mapu Irana i dodijelio nam brojeve 145 i 146. Pitao sam ga šta je to i rekao mi je da smo, u 20 mjeseci, koliko se bavi lovom na turiste, mi 145. i 146. biciklisti koje je sreo.
Objasnio nam je i zašto biciklisti prolaze baš tuda. Zato što je to dio starog Puta svile, utrtog puta karavana za istok. Ljudi žele da ga vide i dožive te voze tuda. Tuda idu biciklima, pješke, na konjima, a neki japanski atletičari su čak i trčali tih 10 hiljada kilometara.
Ti si biciklom već prošao kroz Crnu Goru, Albaniju, Grčku i Tursku, a vozio si i od Kanade do Meksika. Možeš li nekako uporediti putovanja kroz te zemlje sa ovim kroz Iran?
Mi sami smo, u odnosu na Iran, zapad. Kulturološki smo priklonjeni zapadu i život koji živimo je život zapadnjaka. Kada odete negdje gdje nije tako, a nije tako čim pređete istočno od Eufrata, sve postaje čudno i interesantno, pa i šokantno. Teško se navići. Sve izgleda veoma haotično, počevši od saobraćaja pa nadalje. Kasnije shvatite da to, što nam na prvi pogled izgleda haotično, funkcioniše već hiljadama godina.
Teško je shvatiti da saobraćaj u čitavoj državi ne funkcioniše po pravilima, već po osjećaju, i da to funkcioniše. Na pravila se pozivaju samo kada dođe do udesa. Ne poštuju pravila, ne pale svjetla, po četvero ih se vozi na motociklu i bez kaciga. Zašto? Niko ne zna. Štaviše, ukoliko bi se striktno pridržavali pravila, čitav saobraćaj u Teheranu bi zapao u potpuni kolaps. Čovjek vremenom dođe do optimalnog rješenja. Ono što je nama na prvu ruku šokantno, zapravo je možda najbolje rješenje za to podneblje.
“Primijetio sam i koliko je voda važna. To se osjeti na temperaturi od 45 kada u krugu od 100 kilometara nema hlada. Kada udahneš, suh si do stomaka. Vrelo je, a imaš osjećaj da se ne znojiš, jer te zrak odmah suši iznutra i izvana. U Iranu ima vode, ali je čudno raspoređena. Uglavnom je ispod zemlje. Oni se trude da navodnjavaju i što je navodnjeno, tu ima i života. Sve ostalo je zemlja tvrda ko beton. Ljudi se moraju zaista truditi da nešto uzgoje.”
Planiraš li još neko putovanje?
Ne planiram, ali desit će se. Imam nekih ideja, ali ne bih sada da ih spominjem, da se ne izjalove. Ne znam ni hoću li ići biciklom ili pješke, prenosi Klix.ba
(NKP.ba)
