Dvadeset i dvije godine nakon ubijanja Bošnjaka iz Bratunca svjedoci govore o tadašnjim strahotama, koje su doživjeli. Do sada je pronađeno i sahranjeno 267 ubijenih, a za tijelima još oko 300 žrtava se još uvijek traga.
Polovinom aprila ‘92. u Bratunac je došao Novosadski korpus JNA. Za njim su došle i druge oružane grupe iz Srbije. Krajem aprila počelo je razoružavanje muslimanskog stanovništva.
“Svo legalno oružje morali smo predati policiji uz obećanje da će nas oni štititi, navodno da ne bi došlo do ekscesa”, priča Sakib Ahmetović, tadašnji radnik fabrike Kaolin, a danas predsjednik Udruženja logoraša Bošnjaka u Bratuncu: “Kada su nas razoružali sve je opkoljeno i počela je pucnjava. Ko god je pokušao pobjeći bio je ubijen. Kao stoku su nas tjerali na fudbalski stadion, koji je služio kao sabirni centar, odakle je vršeno odvajanje muškaraca za likvidaciju.”
Oko 3.000 Bošnjaka je držano na stadionu, gdje su bili prisiljeni da srpskim vojnicima daju svoje lične karte, novac i ostale predmete od vrijednosti. Muškarci, koji su bili odvojeni na stadionu odvedeni su u fiskulturnu salu osnovne škole “Vuk Karadžić” i tamo zatvoreni. Ahmetović se sjeća da ih je u toj sali bilo, kako kaže, oko 700, te da se prvo veče ugušilo devet ljudi, “jer toliko smo bili natrpani da se nije moglo disati, jednostavno nije bilo vazduha. Ušao je jedan srpski vojnik i pucao u prozor, tako da smo dobili malo vazduha, da bi odmah za tim jedan momak, koji je bio dobar prijatelj sa njim, izveden i ubijen. Ubijanja su vršena u susjednoj zgradi. tzv. hangaru, koji je ranije služio kao radionica za praktičnu obuku učenika. Ko god je izašao da tovari mrtve, nije se više vratio.”
(DW/NKP.ba)
