Nije nikakva novost sa dio srpskih medija, koristeći se lažima, nastoji relativizirati i negirati genocid u Srebrenici.
Koliko bezočne su te laži pokazuje i posljednji primjer, od 7. jula, četiri dana prije obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Da bi negirali i relativizirali genocid u Srebrenici, srpski mediji – Kurir i Telegraf prije svih – koriste se poznatom pričom o Senidi Bećirović i pri tome bezočno lažu.
Senida Bećirović imala je nepunih devet mjeseci kada su u maju 1992. godine srpski vojnici upali u naselje Caparde (prijeratna općina Kalesija), pobili dio stanovništva i zapalili kuće.
Među desetinama ubijenih bila je i Senidina majka Senada. Jedan srpski vojnik odnio je Senidu, devetomjesečnu bebu, prvo u Šekoviće, a zatim u Vlasenicu. Ona je naredne godine završila u Beogradu, gdje ju je usvojila porodica Janković i dala joj ime Mila.
Punih 16 godina Senida je živjela u Beogradu pod imenom Mila Janković. Nakon što je saznala da je usvojena, odlučila je da potraži svoju porodicu. DNK analizom je dokazano da je kćerka Muhameda i Senade Bećirović. Tražeći porodicu, otkrila je da joj je majka ubijena 1992. godine.
Dijelovi posmrtnih ostataka njene majke Senade, žrtve etničkog čišćenja i stravičnih zločina, pronađeni su pedesetak metara od porodične kuće u Capardima. Nakon brutalnog ubistva i spaljivanja, ostalo je tek nekoliko kostiju. Njene posmrtne ostatke Senida je sahranila 1. juna prošle godine na mezarju u Gornjoj Kalesiji.
Nakon što je saznala svoj pravi identitet, Senida se preselila kod tetke u Sarajevo.
Senidina sestra Sanda (1987), koja je, također, nestala 1992. godine, još nije pronađena.
Za ratne zločine u naseljima Kusonje, Caparde i Hajvazi do sada niko nije odgovarao. Ubijeno je desetine stanovnika, a njihova imena su ispisana na spomen-ploči pored džamije u Hajvazima.
Na toj ploči, uz imena njene majke i sestre, nalazilo se i ime Senide Bećirović. Nakon što je otkrila svoj pravi identitet, Senida je zatražila da se njeno ime na spomeniku prekrije.
Senidina nevjerovatna životna priča prije nekoliko godina objavljena je u doslovno svim relevantnim svjetskim medijima. Ta priča inspirisala je hrvatskog novinara Roberta Tomića Zubera da snimi dokumentarni film “Mila traži Senidu”, za koji je dobio i nagradu na Sarajevo Film Festivalu.
Iako je njena priča opće poznata – dovoljno je samo ukucati ime na Googleu – to nije spriječilo srpske medije da koristeći se brutalnim lažima i falsifikatima slučaj Senide Bećirović dovedu u vezu sa Srebrenicom. Nikad, niko i nigdje nije ni spomenuo da Senida Bećirović ima bilo kakve veze sa Srebrenicom. Međutim, srpski mediji poput Kurira i Telegrafa ne mare za istinu kada treba negirati ili relativizirati genocid u Srebrenici.
Tako su uoči obilježavanja 20. godišnjice genocida iskonstruisali priču o tome kako se Senidino ime nalazi ispisano u Memorijalnom centru u Potočarima, koristeći pri tome arhivsku fotografiju iz Hajvaza, kao i video isječke iz filma Roberta Zubera, te video nastao na identifikaciji Senidine majke.
Jasan je cilj ovakvih laži: da se “dokaže” Bošnjaci lažu o broju žrtava, jer, eto, na spomeniku se nalazi ime žive osobe.
To što se spomenik sa imenima žrtvama zločina iz Capardi i Hajvaza – i prekrivenim imenom Senide Bećirović – nalazi 55 kilometara daleko od Srebrenice, ne sprječava srpske medije da lažu.
Ako lažu na lahko provjerljivim stvarima, koristići se pri tome planetarno poznatom pričom, kako onda tek lažu u drugim situacijama?
Ovo je spomen-ploča na kojoj se nalazilo ime Senide Bećirović, a izgrađena je prije nego je ona saznala svoj identitet i vratila se u BiH. Spomen ploča nalazi se u naselju Hajvazi nedaleko od Kalesije, današnja općina Osmaci (RS).
(Faktor.ba/ NKP.ba)
