PODIJELI

Dan Državnosti 2015 (7)

Povodom obilježavanja 25.novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, održana je svečana sjednica Općinskog vijeća Kalesija.

Nakon polaganja cvijeća na šehidskom spomen-obilježju, u zgradi Općine je održana i kratka svečana sjednica, a prigodnim referatom prisutnima se obratio vijećnik Sead Selimović.

FOTO/ Povodom Dana državnosti održana svečana sjednica Općinskog vijeća Kalesija

NKP.ba prenosi “referat” Prof. dr. Seada Selimovića održan povodom obilježavanja Dana državnosti
(Svečana sjednica Općinskog vijeća Kalesija, 25.11.2015.)

sead  selimovic

Prof.dr. Sead Selimović
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

 

GRANICE BOSNE I HERCEGOVINE – FAKTOR NJENE DRŽAVNOSTI I ZAVNOBiH

 

OBLIKOVANJE SAVREMENIH BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRANICA

 

Bosna je povijesno ime južnoslavenske zemlje, današnje Bosne i Hercegovine, koju su u VII stoljeću, u jednom od valova velike seobe naroda, počela zaposijedati slavenska plemena. Prije toga, ovaj prostor, pod imenom Ilirik, bio je pet stoljeća dijelom velikog Rimskog carstva i antičke civilizacije, a njegovi žitelji bili su romanizirani prastanovnici tog dijela Balkanskog poluotoka – Iliri.

Stvaranje države i naroda odvija se jednim dugim kontinuiranim i uporednim procesom. U stoljećima ranog srednjjeg vijeka nije bilo mnogo vijesti o životu Slavena na tlu Bosne i Hercegovine, ali, prema nekim izvorima, oni su se jezikom i kulturom nametnuli zatečenom iliroromanskom stanovništvu.

Prvi konkretniji spomen Bosne, kao posebne teritorijalne i političko – pravne cjeline, spominje se u spisu bizantijskog cara i historičara Konstantina Porfirogeneta,  ”De administrando imperio” iz X stoljeća, kada je Bosna bila sa nejasnom političkom samostalnošću, a u to vrijeme neizmjenično pod vrhovnom vlašću i dominacijom Ugarske i Bizanta. Iz zapisa jednog drugog bizantskog historičara, Ivana Kinamosa , iz polovine XII stoljeća, vezanih za događaje i postupke prvog po imenu poznatog bosanskog bana Borića (1154 – 1163), očito da je Bosna već u ovom periodu zemlja posebnog naroda, načina života i upravljanja, a u čijoj su etnogenezi učestvovala najmanje četiri etnosa : Romani, Iliri, Avari i Slaveni.

Prvobitna Bosna nastala je u gornjem teku rijeke Bosne, gdje su sarajevska, visočka i zenička kotlina, u to vrijeme, nosile dugu političku tradiciju, što je imalo krupan uticaj na utemeljenje, razvoj i organizaciju državne strukture doseljenog slavenskog stanovništva. Bosna je krajem  XII stoljeća bila pod vlašću Kulina bana (1180-1204), koji je ujedno jedan od najznačajnijih vladara u historiji Bosanske države. U njegovo doba dolazi do političko – ekonomske stabilizacije i teritorijalnog širenja Bosne, kao i do njenog trgovačkog otvaranja prema drugim državama, a istovremeno i do razvoja kulturnog života u Bosni. Od ovog vremena ukupni razvoj Bosne može se paralelno pratiti sa razvojem susjednih južnoslavenskih država.  Povelja iz 1189. godine, kojom se regulišu trgovački odnosi između Bosne i Dubrovnika, a nezanemarljivo je i prvo spominjanje fenomena hereze (pripadnika Crkve bosanske).

U XIII stoljeću u vrijeme banova Matije Ninoslava, Prijezde i Stjepana Kotromana, u Bosni dolazi do političkih oscilacija, kao i sukoba izazvanih ugarskih intervencija, a za ovaj period vezana je i pustošna provala Tatara 1242. godine.

U razdoblju od 1322. do 1353. godine Bosna doživljava nagli uspon. Pod vladavinom bana Stjepana II Kotromanića Bosni su pripojeni Donji Krajevi (današnja sjeverozapadna Bosna), Hum (Hercegovina ), Završje ( tzv. Tropolje, oblast Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja ), te Usora i Soli. Prostor Bosanske države je udvostručen, a granice pomjerene na tri velike rijeke: Savu, Drinu i Cetinu. Uz Stjepanovu vladavinu prvi put spominje se i Crkva bosanska koja dobija sve značajniju ulogu kao posrednik u odnosima vladara i vlastele.

Godine 1340. uz banski vladarski dvor osnovana je franjevačka Bosanska vikarija sa sjedištem u Visokom. Sa širenjem granica tadašnje Bosanske države, u njenim okvirima dolazi  i do širenja pravoslavlja u istočnim dijelovima.

Nakon bana Stjepana II Kotromanića, vladavinu nad Bosnom preuzima njegov nasljednjik Tvrtko I Kotromanić. Period od 1353. do 1391. godine predstavlja vrijeme njenog najvećeg uspona.

Godine 1377. Bosna je proglašena kraljevinom, što je u zo vrijeme predstavljo u suverenosti stupanj više. Ponovo dolazi do proširenja granica, sada na oblast Gornjeg Podrinja i dijela Polimlja na prostoru današnje Srbije, zatim na primorske oblasti Konavlja, Trebinja i Dračevice u neposrednoj blizini Dubrovnika.

Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru i Drine na Istoku, do Jadrana na jugozapadu, linijom od Kotora do Biograda na moru, uključujući i ostrva Korčulu, Brač i Hvar. Bosanskom državom u to vrijeme su upravljali vladar (ban – kralj), sa istaknutom ulogom u državnoj hijerarhiji, i državni sabor kao staleška skupština bosanske vlastele.

Stanak (jedno od imena za tadašnji sabor) je bilo mjesto rasprave rješenja ključnih pitanja uunutrašnje i spoljne politike, u šta se uključuje i izbor i krunisanje vladara, odlučivanje o baštini vlastele, vođenje vanjske politike, odlučivanje o državnoj teritoriji itd.

Nakon Tvrtkove smrti, u Bosni preovladavaju pojave moćnih oblasnih vladara, gospodara sa kraljevskim pravima i ovlaštenjima na svom području, dok državni vladari u narednim decenijama, Stjepan Dabiša, Jelena Gruba, Stjepan Ostoja, Tvrtko II, Stjepan Ostojić, Stjepan Tomaš, i Stjepan Tomašević, imaju manje značajnu ulogu državnih vladara.

Godine 1415. osmanska vojska odnijela je veliku pobjedu nad Ugarskom kod Doboja i od tada osmanski utjecaj na Bosnu postaje dominantan. Pod prijetećem opasnošću od Osmanlija, Bosna se sve više veže uz politiku Rimske kurije.

I uprkos otporu, 1463. godine osmanska vojska predvođena sultanom Mehmedom II Osvajačem, zauzima glavne bosanske gradove i tvrđave, čime bosansko kraljevstvo prestaje postojati, a Bosna ulazi u sastav  Osmanskog carstva. Čitavim nizom postupaka, rješenja, upravno – političkih, osmanska uprava uvijek je pokazivala da respektuje posebnost položaja Bosne i Hercegovine kao i neke njene zatečene političke i društvene tradicije.

Ipak, nasuprot uvriježenim mišljenima, Bosna nije brzo i lako pala pod osmansku vlast. Osvajanje je bio dugotrajan i složen proces, koji je trajao gotovo do samog kraja XVI stoljeća (do pada posljednjeg uporišta, Bihaća , 1592. godine).

Postepenim zauzimanjem Bosne Osmanlije uspostavljaju svoj društveno – politički sistem. Sultan Mehmed II 1463. godine izdaje franjevcima ahdnamu, povelju ili ugovor, kojim katolicima garantuje slobodu vjeroispovijesti i druga prava, kakva su imali i ostali narodi i vjerske zajednice unutar osmanskog konfesionalnog sistema.

Godine 1580. osnovan je Bosanski begrebegluk ili ejalet, čiji je prvi beglerbeg bio čovjek iz ovih krajeva, a u koji su ušli sve zemlje prethodne bosanske feudalne države, kao i zauzeti dijelovi Dalmacije, Slavonije, Banije, Like, Krbave i dijelovi današnje zapadne i jugozapadne Srbije, zapadne i sjeverne Crne Gore.

Bosanski ejalet činili su  bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, krškovački, bihaćki, požeški i cernički (Začasna, Pakrac), sandžak, a granice su išle na sjeveru rijekom Dravom, na jugu Jadranskim morem (izuzev nekoliko dalmatinskih gradova ), na istoku rijekom Drinom, na jugoistoku rijekom Ibrom i na zapadu duboko u Liku, čime Bosanski ejalet postaje jedinstvena administrativno – teritorijalna osmanska jedinica u Evropi, koju su sačinjavale zemlje nastanjene južnoslavenskim narodom.

Jedan od bitnih elemenata društveno – političkog i državno – pravnog položaja Bosne je i njena spahijska organizacija, čiji su posjedi, timari i zijameti, bili pretežno baštine domćih spahija, tako da je 1594. godine spahijama u Bosni bilo priznato da nasljeđuju svoje timare i zijamete preko muških potomaka, što je učvrstilo položaj bošnjačko – muslimanskog plemstva i omogućilo da dobije ulogu političkog subjekta. U doba Osmanlija,  u pogledu duhovne – religijske  stvarnosti, nastaju temeljne promjene. Iako se islam u Bosni počeo javljtti i prije osmanske vlasti, u ovom periodu dolazi do masovnog širenja islama i prihvatanja nove vjere od pripdnika svih slojeva bosanskog stanovništva. U etničkoj bosanskoj populaciji, (Bošnjani), od tada egzistiraju tri glavne religijske skupine: muslimanska, pravoslavna i katoličk , od kojih je muslimanska do početka XVII stoljeća postala najbrojnija. Krajem XVI i u XVII  stoljeću broj muslimanskog stanovništva, u odnosu na ostale, kretao se oko 75%, dok kasnije dolazi do njegovog opadanja.

Razlog smanjenja broja stanovništva leži i u čestim kugama koje su u pojedinim razdobljim potresale Bosnu. Svakako da je najzloglasnija ona iz 1813 – 1818 godine, kada je kuga odnijela više od polovine domaćeg stanovništva, pretežno gradskog, nastanjenog muslimanskim življem.

U ratovima koje su Osmanlije vodile protiv Habzburgovaca i Mlečana, krajem XVI, u XVII  i XVIII stoljeću, odnosno mirovnim ugovorima koji su registrovali ishode tih ratova, tekao je proces postepenog formiranja granica savremene Bosne i Hercegovine.

Nakon šesnaestogodišnjeg velikog Bečkog rata, rata u kojem su Osmanlije izgubili skoro sve posjede u Slavoniji, Lici, Baniji i Dalmaciji, Karlovačkim mirom iz 1699. godine, granice Bosanskog ejaleta određene su na sjeveru rijekom Savom, na zapadu rijekom Unom, na jugu gotov današnjom granicom Bosne i Hercegovine, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom Novopazarskog sandžaka.

Slijedeći međunarodni ugovor koji dalje oblikuje granice Bosne i Hercegovine je Požarevički mir koji je 1718. godine poslije četverogodišnjeg rata, zaključen između Austrije i Venecije sa Osmanskim carstvom. Potpisivanjem ovog ugovora granice Bosanskog ejaleta izledale su ovako: s obje strane Dubrovnika zadržana je teritorija sa izlazima na more – Neum, Klek, Sutorina, čime su sjeverne, zapadne i južne granice Bosne i Hercegovine zadobile trajan historijski karakter. Povlačenjem iz panonskih i hrvatskih prostora dolazi i do nestanka muslimana sa prostora Dalmacije, Zagore, Like Slavonije i drugih krajeva, gdje su do tada bili u većini. Oni bivaju dijelom fizički istrijebljeni, a ostali kao muhadžiri, dolaze u Bosnu.

Beogradskim mirom iz 1739. godine granice između Habsburškog i Osmanskog carstva trajno su stabilizovane na rijeci Savi i Dunavu, a granice na sjeveru povučene i utvrđene duž rijeke Save. Ovo stanje granica potvrđeno je i Svištovskim mirom, potpisanim 1791. godine između Austrije i Rusije sa Osmanskim carstvom što je potvrđeno i ”Završnim aktom” Bečkog kongresa iz jula 1815. godine kada su potpisnice Austrija, Engleska, Pruska i Rusija priznale sultana za legitimnog vladara i gospodara balkanskih posjeda, čime su implicitno priznate i postojeće granice Bosanskog ejaleta.

Istočne granice Bosne i Hercegovine također su oblikovane kroz dugo vremensko razdoblje i to, kao u prethodnom slučaju, prije komunistickog perioda. Bosanski ejalet prostirao se s onu stranu Drine u zapadnu Srbiju, do Šapca i Užica. U osamnaestom stoljeću Bosanski ejalet sezao je do Loznice i dalje na istok. Za vrijeme ustanaka u Srbiji, Karadjordjevi su ustanici 1809. prešli Drinu, ali je Loznica ostala u posjedu otomanske Bosne još u prvim desetljećima devetnaestog stoljeća. U razdoblju poslije 1831-1833, kad je takozvanih “sest nahija” potpalo pod autonomnu Srbiju, uspostavljena je današnja bosansko-srpska granica na gornjem toku Drine. Nakon Velike istočne krize 1875-1878, odlukom Berlinskog kongresa Crna Gora se proširila u Staru Hercegovinu (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i tako omeđila veci dio svoje današnje granice s Bosnom i Hercegovinom.

Po završetku Balkanskih ratova 1912-13, Srbija i Crna Cora podijelile su medu sobom Novopazarski Sandžak i time povukle današnju istocnu granicu Bosne, s iznimkom Sutorine. Kao i u ranijim osmanskim ratovima, ratovi Srbije i Crne Gore za nezavisnost stvorili su brojne migracije. Glavnina južnoslavenskog muslimanskog življa potrazila je utociste u Bosni i Hercegovini, koja je od 1878. bila pod austrougarskom okupacijom

U XIX stoljeću dolazi do snažnog otpora muslimanskih prvaka reformama iz Istanbula, što je iskazano nekom vrstom bosanskog autonomizma, a posebno došlo do izražaja u velikom pokretu Huseuin – Kapetana Gradašćevića ( 1831. – 1833. godine). Ovaj pokret biva vojno poražen 1850 . godine u krvavim akcijama sultanskog maršala Omer Lutvi paše (Omer – paše Latasa), ali time nije bila uništena želja i zahtjev za autonomijom, što ostaje trajan cilj većeg dijela političkog naroda među Bošnjacima.

Sultan Abdul Medžid, koji je vladao od 1839 – 1861. godine, 1839. godine obznanjuje deklaraciju kojom svi podanici  Carstva postaju ravnopravni bez obzira na klasu i vjeru, svima garantuje čast, život i imetak, zabranjuje zakup, a zalaže se i za regulisanje poreskog i vojnog sistema.

Zbog velikog značaja ovaj dokument se poredi sa Velikom poveljom sloboda. Godine 1867. Bosna, u vrijeme Osman Topal – paše, dobija svoj prvi pismeni ustav – Ustavni zakon vilajeta bosanskog. U Topal – pašino vrijeme reformirana je ideja o integralnom bošnjaštvu, koja se naslanja na zalaganje jednog dijela franjevaca (Jukić, Knežević), za historijski kontinuitet sa srednjovijekovnim bošnjaštvom, a ovaj koncept razvijen je na stranicama lista ”'Bosanski vijesnik” koji je štampan na bosanskom i turskom jeziku od 1866-1878. godine.

Osnovna teza ove ideje leži u shvatanju o postojanju jednog bosanskog naroda koji, iako u okvirima osmanske države, ima genetičku historijsku vezu sa Bosnom, a posjeduje i bitne karakteristike jednog naroda koji zadovoljenje svoje ideologije treba da traži isključivo u reformama.

Pored Bosne i Hercegovine, u XIX stoljeću društveno ključanje zahvata i stanovništvo u Srbiji i Hrvatskoj, što je dakako, izraženije u mladoj Kneževini Srbiji, gdje egzistira snažna težnja za državnom ekspanzijom, koja od tada postaje i ostaje temeljna odrednica srbijanske balkanske politike. Pomenuta politika, izražena i u ekspanzionističkim težnjama prema BiH, strateški  je oblikovana 1844. godine u tajnom spisu ministra unutrašnjih poslova srbijanske vlade Ilije Garašanina ( ”Načertanije” ), a slično je obrađena i u spisima ( ”jezički nacionalizam” ) Vuka Karadžića o ”Srbima svim i svugdje” , što će na kraju krajeva, biti među glavnim uzrocima svih važnijih sukoba na slavenskom tlu do danas. Nešto kasnije, i sa izvjesnim razlikama, na ovome je sa svojih pozicija i interesa radio i hrvatski nacionalni pokret predvođen ”ocem hrvatstva” dr. Antom Starčevićem.

Nakon četiri stotine godina vladavine Osmanskog carstva nad Bosnom, U Bosni i Hercegovini dolazi do naglih i brzih promjena, prvenstveno izazvanih Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine da mandat nad Bosnom dobije Austro – Ugarska.

Dolazi do velikih preokreta u bosanskohercegovačkoj povijesti. Bosna i Hercegovine iz jedno islamsko – orijentalne civilizacije  prelazi u drugu, zapadnoevropsku. Ovaj prijelaz je bio dramatičan i bolan posebno za muslimane.

Austrougarska administracija nije Bosnu i Hercegovinu pripojila ni Austriji ni Ugarskoj, nego je, u statusu zemaljske cjeline, bila tretirana kao corpus separatum (odvojeno tijelo) ili gotovo kao treća država unutar Monarhije. U to vrijeme Bosna i Hercegovina je bila u granicama, kakve su i savremene granice ove države.

U trenutku raspada Austro -Ugarske monarhije, Bosna i Hercegovina sa federalnim statusom ulazi u sastav države Slovenaca, Hrvata i Srba, što se očitavalo kroz postojanje i djelovanje Glavnog odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i  Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu. Prvog decembra 1918. godine Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ulaskom u sastav jedinstvene države, Bosna i Hercegovina je jedno vrijeme zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti. Ona je jedno vrijeme imala svoju vladu i Pokrajinsku upravu koja je likvidirana 1924. godine. U prvih deset godina postojanja zajedničke južnoslavenske države Bosna i Hercegovina je uspjela da sačuva svoju teritorijalnu cjelovitost.

Proglašenjem šestojanuarske diktature i donošenjem šestojanuarskih zakona, prvi puta je nakon više od 400 godina, narušena teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Tada je država dobila službeni naziv Kraljevina Jugoslavija i podijeljena je na devet banovina. Država je postala strogo centralizirana, a sve političke partije ustuknule su pred mjerama režima. Intenzivno je provođena politika integralnog jugoslavenstva a država je od strane Aleksandra Karađorđevića označena kao ”trajna kategorija”. Bosna i Hercegovina je rascjepkana a njena teritorija i stanovništvo ušli su u sastav četriri banovine. Dvije banovine imale su sjedište u Bosni i Hercegovini: Drinska u Sarajevu i Vrbaska u Banjaluci. Dio teritorije Bosne i Hercegovine ušao je u sastav Primorske banovine sa sjedištem u Splitu a dio u sastav Zetske banovine sa sjedištem na Cetinju. Razgraničenje između banovina izvršeno je tako da su u svim banovinama Bošnjaci bili u manjini.

Ubistvo kralja Aleksandra Karađorđevića u Francuskoj oslabilo je diktaturu a petomajski izbori 1935. i formiranje koalicione vlade Stojadinović-Spaho-Korošec  označili su njen kraj.

Sporazumom Cetković-Maček učinjen je ustupak Hrvatskoj te je formirana Banovina Hrvatska u koju je ušlo i 13 kotareva iz Bosne i Hercegovine. Srpski političari iznijeli su ideju po kojoj je trebalo formirati i banovinu ”Srpske zemlje” u čiji sastav bi ušle preostale teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, te kombinacije bile su prekinute izbijanjem Drugog svjetskog rata.

Protiv sporazuma Cvetković-Maček istupa Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine i napredna studentska omladina. Oni traže da Bosna i Hercegovina bude nedjeljiva zemlja i društvo, uređena na principima demokratije, te nacionalne i vjerske ravnopravnosti.

 

ZNAČAJ ZAVNOBiH-a

 

U aprilskom ratu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija je okupirana i nakon toga prisiljena na kapitulaciju, a njezina teritorija bila je podijeljena između fašističkih zemalja. Bosna i Hercegovina je uključena u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Vlasti NDH su, osim antikomunističke, provodile politiku antisemitizma i protusrpstva.

Ustaški teror provođen je i na području cijele Bosne i Hercegovine. Na udaru je bilo stanovništvo pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti, ali i pripadnici ostalih konfesija koji su bili protivnici tog režima. Međutim, u Bosni i Hercegovini su postojali i oni koji su otvoreno stali u odbranu svojih komšija i sugrađana. Tako su u zaštitu pravoslavaca i jevreja u Tuzli stali su ugledni građani muslimanske vjeroispovijesti: Ragibaga Čapljić, Lutfibeg Sijerčić, Hasanaga Pašić, Muhamed Šefket ef. Kurt, Nurija Pašić.

Organizirajući ustanak protiv okupatora i ustaške vlasti, Komunistička partija Jugoslavije je osvajala pozicije među ustanički raspoloženim stanovništvom da bi se potvrdila kao strateg narodnooslobodilačkog pokreta čiji je osnovni cilj bio oslobođenje zemlje od okupatora i uporedo s tim stvaranje novog društveno-političkog sistema.

Bosna i Hercegovina je bila centar političkog života NOP-a. U BiH su održana oba ratna zasjedanja AVNOJ-a i tu je bilo sjedište CK KPJ, Izvršnog odbora a potom Predsjedništva AVNOJ-a i NKOJ-a.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) u prostoru nekadašnje kafane.

Radno predsjedništvo prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a činili su dr. Vojislav Kecmanović iz Bijeljine – predsjednik; Aleksandar Preka, advokat iz Tuzle; Sulejman Filipović, pukovnik NOV i POJ iz Sarajeva; Novak Mastilović, sveštenik pravoslavne crkve iz Gacka; Rodoljub Čolaković, novinar iz Bijeljine; Avdo Humo, književnik iz Mostara i Đuro Pucar-Stari, član Oblasnog NOO-a za Bosansku Krajinu i član AVNOJ-a iz Bosanskog Grahova.

Dakle, u radnom predsjedništvu svoje mjesto su našli pripadnici različitih društvenih slojeva, iz reda Srba, Hrvata i Bošnjaka. Iz sjeveroistočne Bosne bila su tri člana radnog predsjedništva.

Slična je bila i struktura vijećnika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Među vijećnicima nisu bili samo članovi KPJ, kako se to često ističe, nego i pripadnici građanskih političkih stranaka koji nisu ”okrvavili ruke” i nisu sarađivali sa okupatorima i njihovim saradnicima (npr. Bektašević Ismet, posjednik iz Bratunca i bivši član Glavnog odbora Jugoslovenske muslimanske organizacije, Eraković Simo, bivši poslanik Bosanskohercegovačkog sabora i senator Zemljoradničke stranke iz Tuzle, Preka Aleksandar, bankovni činovnik iz Tuzle – bivši poslanik Hrvatske seljačke stranke i drugi).

Među 32 vijećnika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz sjeveroistočne Bosne bila je i Mevla Jakupović, jedna od dvije žene na zasjedanju. Osim nje, na zasjedanju u Mrkonjić Gradu, bila je i Zora Nikolić, radnica iz Sarajeva.

Predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar obratio se vijećnicima i u svom govoru istakao da je ”politika Osmanlija, Beča, Pešte i Berlina, a kasnije i politika protunarodnih režima u staroj Jugoslaviji, razdvajala i zavađala Srbe, Hrvate i Muslimane u Bosni i Hercegovini, dok je narodnooslobodilački pokret stvorio od Bosne i Hercegovine primjer borbenog jedinstva i bratstva svim našim narodima”. On je, dalje, istakao da su narodi Bosne i Hercegovine svojom borbom zadivili čitav svijet, i da su izgradili svoju istinsku demokratsku vlast koja počinje od seoskih narodnooslobodilačkih odbora a završava ZAVNOBiH-om kao najvišim političkim predstavništvom naroda Bosne i Hercegovine.

Vijećnicima su se obratili i Đuro Pucar-Stari u ime Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, te Josip Vidmar, predsjednik Izvršnog odbora Osvobodilne fronte Slovenije. Rodoljub Čolaković govorio je ”o spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji”, a Osman Karabegović o ”značaju ZAVNOBiH-a”.

Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine u kojima se ističe da ubuduće Bosnu i Hercegovinu i njene narode u zemlji i inostranstvu mogu zastupati ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima izražena je želja naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana prava i Srba i Muslimana i Hrvata.

Na neposredno potom održanom drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine u Jajcu, donijeta je odluka o federalnom ustrojstvu nove Jugoslavije sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od šest ravnopravnih članica buduće federacije. Sve federalne jedinice svoj status unutar Demokratske Federativne Jugoslavije stekle su se na osnovu nacionalnog kriterija. Jedino je Bosna i Hercegovina bila izuzetak. Ona svoj federalni status u okviru jugoslovenske zajednice nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, nego kao historijska zajednica tri naroda koji u njoj stoljećima žive zajednički. Uvažena je činjenica da Bosna i Hercegovina ima svoju historiju, kulturu, političku tradiciju, ime, stanovništvo i granice.

Unutar KPJ postojalo je i mišljenje da Bosna i Hercegovina treba da bude samo autonomna pokrajina. Međutim, njeno vezivanje ili za Srbiju ili za Hrvatsku izazivalo bi nepovjerenje Bošnjaka, ali i stalne srpsko – hrvatske sporove. Tako se došlo na ideju o njenom direktnom vezivanju za federaciju, što nije samo bilo partizansko priznanje ogromnim žrtvama koje je Bosna i Hercegovina, više nego i jedna druga južnoslavenska zemlja, podnijela u antifašističkom i građanskom ratu, nego i pravo prepoznavanje njenog historijskog bića i identiteta.

Nakon konstituiranja AVNOJ-a, proces izgradnje buduće federacije nastavio se konstituisanjem zemaljskih antifašističkih vijeća na nivou budućih federalnih jedinica. To je bio i motiv za sazivanje i održavanje Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Na zasjedanju je donesena Odluka o konstituisanju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo federalne Bosne i Hercegovine i usvojena Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine.

Uz ponavljanje odluke da, na osnovu prava na samoopredjeljenje i volje njenih građana,  Bosna i Hercegovina postaje federalna jedinica nove jugoslavenske države, ZAVNOBiH je proglašen njenim «najvišim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom». Njegove funkcije zasnivale su se na jedinstvu vlasti, a Predsjedništvo ZAVNOBiH-a trebalo je da vrši funkciju vlade sve dok se ona ne obrazuje. Potom je 6. jula 1944, Predsjedništvo donijelo odluku o formiranju posebnih odjeljenja za narodnu privredu, narodno zdravlje i socijalno staranje, obnovu, pravosuđe i ishranu.

Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine, usvojena na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, imala je karakter ustava i njom su garantovana osnovna ljudska prava nacionalna ravnopravnost, sloboda izbora i dogovora, udruživanja i štampe, lična i imovinska sigurnost, ravnopravnost spolova, aktivno i pasivno pravo glasa sa navršenih 18 godina itd.

Promjene u nadležnostima i opštoj ulozi ZAVNOBiH-a odrazile su se na terminološke, ali i suštinske promjene kada se radi o narodnooslobodilačkim odborima koji su od ranijih organa narodne vlasti sada postali organi državne vlasti.

Njeno su širenje pratili i uspjesi na frontovima gdje su vođene završne operacije za konačno oslobođenje Jugoslavije. Nakon ulaska partizanskih trupa u Sarajevo (6. april 1945) Predsjedništvo ZAVNOBiH-a sazvalo je za 26. april 1945. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a koje je, ujedno, bilo i njegovo posljednje zasjedanje. Posebnim zakonom ZAVNOBiH je pretvoren u Narodnu skupštinu BiH koja je odmah donijela i Zakon Narodnoj vladi BiH. Tako je nakon novembra 1918. godine BiH ponovo dobila svoju Narodnu vladu. Odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH –a završena je izgradnja sistema vlasti Bosne i Hercegovine kao jedne od šest federalnih jedinica (republika) DFJ.

 

ZAKLJUČAK

 

Granice Bosne i Hercegovine nisu ni proizvoljne ni “komunističke”. One su stvarane i oblikovane stoljećima i kao takve su uvažene i na zasjedanjima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Unutar KPJ je preovladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom.

Prvim zasjedanjem ZAVNOBiH-a počela je izgradnja državne vlasti u BiH a završena trećim zasjedanjem ZAVNOBiH-a, obrazovanjem Narodne vlade BiH.

 

.
(NKP.ba)

PODIJELI