Dok sam živa nikad neću zaboraviti 16. april 1992. godine kad je moj grad Srebrenica bio bombardovan raznim teškim naoružanjem iz Srbije i okolnih brda od strane srpskih vojnika.
Bježala sam sa svojom porodicom iz kuće u okolne šume, prelazeći potoke, ne znajući šta se dešava i šta su to granate. Bilo je veliko nevrijeme, kiša, snijeg, susnježica… Po tako lošem vremenu noćivali smo u šumi s malom djecom koja su plakala i drhtala od straha. Ginulo se od gelera granata, i staro i mlado, nesposobno, bolesno, zdravo, sve se htjelo poubijati i stvoriti veliku Srbiju sa čistim etničkim stanovništvom. Nikada neću zaboraviti septembar 1992. godine kada mi je otac umro od gladi. Bio je bolestan i nije imao ni lijekova ni hrane. To ne možeš objasniti onima koji to nisu vidjeli i doživjeli.
Nikada neću zaboraviti 13. april 1993. godine kada sam vidjela najveći masakr u Srebrenici, kada je bilo na hiljade mrtvih i ranjenih od granata koje su srpski vojnici bacali sa okolnih brda oko Srebrenice. Trinaestog aprila 1993. godine Srebrenica je od strane UN-a proglašena demilitariliziranom i zaštićenom zonom i na taj dan hiljade ljudi koji su napaćeni živjeli već godinu dana u Srebrenici, bez struje, vode i hrane, izašli su na školsko igraliste u Srebrenici da proslave taj dan, nadajući se da će biti bolje. Istog dana pala je granata i bilo je na hiljade mrtvih i ranjenih, visile su kose, oči i drugi dijelovi tijela po ogradi školskog igrališta u Srebrenici.
Tog dana je moja svekrva poginula od granate, uspjela je samo reći – vidi, odbi mi geler ruku – a nije vidjela da ju je drugi pogodio u glavu, direktno u slijepo oko, i umrla je za pola sata. Nikada neću zaboraviti nasilno napuštanje i protjerivanje iz moga grada Srebrenice kada sam bila s mnogim ljudima i svoje dvije kćeri na kamionu, kad nismo znali gdje nas vozi kamion i da li živimo ili ne. Na linji izlaska iz Srebrenice u Bratunac bili smo prozivani po imenu od strane srpskih vojnika da izađemo sa kamiona dobrovoljno, da nas ne bi oni skidali silom. To su bili stravični prizori udaranja, ako se neko nije dobrovoljno odazvao prozivki ili kad se pokušao sakriti neki muškarac ili neka lijepa djevojka ili mlada žena. Najteže su bile noći.
Čuli su se stravični jauci od batina, vrisak žena za koje znam da su poslije došle u Tuzlu a bile su silovane, majki koje su otimale maloljetne sinove i molile srpske vojnike da ih ne odvedu. Sve je bilo bolno i uzaludno.
Poslije, dolazak u Tuzlu. I tu je rat, samo je slobodna teritorija za nas, nemaš sve članova porodice uz sebe, nemaš svoj dom, nemaš dovoljno hrane, nemaš više snage za život, a moraš da živiš sa svim tim dalje.
Kako počinješ da se boriš za život, tako prolaze godine u nekoj nadi, borbi. Nekad imaš snagu, a nekad i nemaš. Uz pomoć drugih ljudi koji su malo jači i žele da ti pomognu nastavljaš da se boriš dalje, opstaješ nekako… Formiram neki život i evo idem dalje.
Želim pravdu, mir, demokratiju, suživot sa dobrim ljudima, bolju budućnost i da nikad niko ne doživi rat i moju tragičnu sudbinu i sudbinu drugih ljudi…
Begović Nura iz Srebrenice
(MM/NKP.ba)
