Lokalna Neon televizija iz Kalesije je jutros (četvrtak, 12.maja) objavila priču o 15-godišnjem Mehmedu Muratoviću, koji sa majkom živi u kolektivnom izbjegličkom centru u naselju Memići nedaleko od Kalesije.
Mehmed je prije pet godina ostao bez oca, a neuslovnu porodičnu kuću u Sniježnici su morali napustiti kako bi se smjestili u “kućice” kolektivnog centra, u prostorijama koje su daleko od idelanih uslova za život.
— Video prilog NTV pogledajte OVDJE.
“Nema dana da nisam zaplakala”: Mehmed je željan svega
Njegova majka govori o problemima sa kojima se susreće kako bi sinu jedincu obezbijedila osnovne životne potrebe.
Majka i sin spavaju u jednoj sobi, na spužvi. Tokom zime su imali velikih problema…
Kaže, nije prošao niti jedan dan a da nije zaplakala.
Mehmed je vrlodobar učenik. Ostao je željan, kako kaže, svega.
Neostvarena želja mu je da ima mobitel i biciklo, kao njegovi vršnjaci.
“Utiče na mene kada druga djeca kažu da imaju telefon, da imaju svoju sobu, da imaju biciklo… a ja to nemam. Željan sam svega” – kaže 15-godišnji Mehmed.
— Svi koji žele pomoći porodici Muratovići mogu to uraditi uplatom na ŽR (pogledajte sliku), a više informacija dobiti na broj telefona;
00387 66 031 798.
Ne pomaže onaj koji ima, nego ko zna kako je: Biciklo Mehmedu uručilili Mahir Pezić i Damir Beganović, koji su u ratu ostala bez oca u miru bez majke
Ova vijest je objavljena u prijepodnevnom terminu, a već u popodnevnim satima istoga dana (četvrtak, 12. maja) dva mladića iz Kalesije, Mahir Pezić i Damir Beganović su posjetili malog Mehmeda i uručili mu ono što je najviše želio – biciklo.
Mahir i Damir su podijelili fotografiju na svom Facebook profilu, te pozvali prijatelje da i oni pomognu 15-godišnjem Mehmedu.
Njihov postupak je svakako vrijedan pažnje i pomena, ali svakako i njihova životna priča.
Mnogi ne znaju, ali Mahir Pezić i Damir Beganović su u ratu ostali bez oca. Kasnije, u miru, su ostali bez svojih majki.
Danas su nezaposleni mladi ljudi. Nemaju mnogo, ali ono što imaju su spremni dati drugome.
I Mahir i Damir su nezaposleni, pa bi mogli reći da ne pomažu oni koji imaju, nego oni koji znaju kako je kada se nema.
Naprimjer, Mahir je nedavno konkurisao za posao policajca u MUP-u TK. Zadovoljio je na testu općeg znanja, dok su ga na testu fizičke spreme pitali zašto se nije prijavio za Specijalnu policiju. Zadovoljio je sve kriterije, a onda je na interviju dobio tačno onoliko bodova koliko je potrebno da bude “ispod linije”.
Nije imao oca, niti političku stranku, koja bi intervenisala za njega, pa se, po ko zna koji put, razočarao u život.
Iako se autor ovoga teksta često druži sa pomenutom dvojicom mladića, nisam imao snage kontaktirati ih i tražiti izjavu za ono što su uradili.
Jednostavno, ne može…
Obojica bi mogli krenuti “trbuhom za kruhom”, te napustiti BiH.
U Kalesiji, odnosno u BiH, ne vide svoju budućnost. Većina njihovih prijatelja nije zaposlena. Ne plaše se obojica reći da su od njihovih poznanika zaposleni samo oni koji su bili aktivni u političkim strankama…
Možda je prilika za nadležni u Općini Kalesija konačno naprave strategiju za osobe kao što su Mahir Pezić i Damir Beganović.
Možda i hoće, nekada… Nadamo se da neće biti kasno.
.
Admir Karić
(NKP.ba)
