Boravak na Arefatu je doživljaj o kojem bih mogao napisati cijelu knjigu.
Piše: Muhamed Mahmutović
Kad me je jednoga dana nazvao hafiz prof. dr. Safvet Halilović i upitao jesam li spreman za hadž mislio sam da provjerava stepen moje bogobojaznosti ili da se samo malo šali sa svojim prijateljem, ali mi je on veoma ozbiljno saopštio da me predložio ambasadoru Kraljevine Saudijske Arabije, Eidu Mohammadu al-Thakafiju, da tu petu vjersku dužnost muslimana obavim kao gost kralja Abdullaha bin Abdulaziza.
U vrijeme kad sam dobio tu informaciju neke hadžije su već bile na putu i ostalo je jako malo vremena za bilo kakve pripreme, pa sam se brzo našao u grupi od pedeset i pet budućih hadžija iz BiH, koji su bili pozvani na isti način.
Iza ponoći u Meki
Let do Istanbula je protekao nevjerovatno brzo i tu sam prvi put zaista bio siguran da idem na hadž, jer smo u mesdžidu aerodroma obukli “ihrame”, dva komada bijelog platna, koje su nam uz pasoše i prigodan program podijelili u prostorijama Konzulata u Sarajevu, a koje sam sa nelagodom strpao u kofer, znajući da mnoge hadžije na Bolji svijet budu ispraćene baš u tim komadima bijelog platna.
Mnogima iz naše grupe to nije bio prvi odlazak na hadž, pa su nam pomagali umotati se u ihrame, a dobrovoljni vodič nam je bio i dr. Halilović, koji izvrsno poznaje sve što je vezano za hadž, perfektno govori arapski jezik, a kasnije smo se uvjerili i u to da je velika sreća što je s nama, jer ga jako cijene u zemlji našega domaćina.
Tako smo veoma brzo prošli sve formalnosti na aerodromu u Džedi, pa bili i počašćeni večerom prije polaska u Meku, a sve je to telefonom koordinirao ambasador i njegov ataše za vjerska pitanja Abdulmedžid al-Gajs, pa smo se istoga dana nešto iza ponoći našli na odredištu, u Meki!
Kad smo stigli u hotel “Makarim umm alqura” dočekani smo hurmama i vodom sa Zemzema, a domaćin nam je između mnogo lijepih riječi dobrodošlice rekao i ovo: “Briga za Bosnom je nama odmah iza brige za Kudsom [džamija u Jerusalemu], mi dobro znamo šta ste preživjeli, a vaš predsjednik Alija Izetbegović je svakom od nas u srcu.” To nam je rekao izvšni direktor programa posjete prof. dr. Zeid Ali al-Dakkan.
Inače, program je realiziran u organizaciji saudijskog Ministarstva vakufa i vjerskih pitanja, koje predvodi Njegova eminencija šejh Salih bin Abdulaziz al-Šajk, a predsjednik Organizacionog odbora za doček i aktivnosti u vezi s gostima je šejh dr. Abdullah al-Mudlidž. Sve vrijeme na raspolaganju nam je bio i djelatnik Ambasade u Sarajevu Rezk al-Goul.
Tu noć ćemo imati i prvi susret sa Kabom, a na polasku da obavimo umru [obred sličan hadžu koji se može obaviti u svako doba godine] do sabaha, hafiz nam reče da Gospodar usliši prvu želju pri prvom susretu sa Kabom. Da mi je neko nekad ranije rekao za to, možda bih uspio i izdvojiti jednu želju, ali u tako kratkom vremenu nisam ni pokušavao, mislio sam da ću se nečeg dosjetiti dok tamo dođem, a po glavi mi ih se vrzmalo mnogo.
Kad sam ugledao Kabu i desetine hiljada vjernika koji tako kasno tavafe [tavaf – obilazak, kruženje oko Kabe, građevine koja predstavlja mjesto Božijeg samomanifestiranja i na osnovu toga i nosi naziv Bejtullah – Božija kuća] oko nje, bio sam siguran da mi je samim tim Gospodar ispunio najveću želju i počeo sam doviti [moliti] za druge, rodbinu, prijatelje ili poznanike koji su saznali za moj put preko društvenih mreža i zamolili me da dovim za njih.
S obzirom na to da nisam imao nekih kondicionih priprema za hadž, sa teškom mukom sam uspio obaviti umru, a nakon toga, u želji da što brže dođem do hotela, izgubio se i lutao do sabaha.
Bio sam preumoran i malo zabrinut kako ću doći do hotela, ali sam na tom sabah-namazu doživio nešto što ću sigurno pamtiti do kraja života. Imam koji je predvodio namaz za preko dva miliona vjernika učio je suru As-Saffat i kad je došao do ajeta “Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska naša će zacijelo pobijediti!”, zagrcnuo se od plača i tek iz nekoliko pokušaja uspio dovršiti molitvu.
Ne vjerujem da je tu bio iko ko nije skupa s njim pustio suzu zbog velikih nepravdi koje proživljavaju muslimani širom svijeta, ali i mjesta na kojem se to dešavalo. Ta scena mi se nekako apstraktno urezala u sjećanje i da se to nije desilo u mjestu rođenja Poslanika Muhammeda a.s. teško bih u nju i sam povjerovao, jer mi do tad nije bilo moguće zamisliti suze na dva milona lica u jednom trenutku, iako se kao pisac često služim i imaginacijom.
Boravak na Arefatu [mjesto dnevne molitve u blizini Meke – ključni dio hadža] je doživljaj o kojem bih mogao cijelu knjigu napisati, posebno za one koji su svjesni da u tom danu nema vrednijeg mjesta na čitavoj zemaljskoj kugli, pa to vrijeme iskoriste za dove i molitve. Polazak sa Arefata na Muzdelifu [mjesto noćnog boravka] je, također, nešto čime bi se mnoge naučne dispiline trebale baviti, jer nekoliko miliona ljudi istovremeno u nekoliko sati prelazi nekoliko kilometara u istom smjeru. Sasvim sam siguran da bez pomoći meleka u tome ne bi uspjeli!
Osmijeh na licu
Rijeke ljudi, šatora i prevoznih sredstava tu stoje do sabaha, a onda svi nastave prema Mini kako bi kamenovali šejtana. Iako se simbolično, tačno određenim brojem kamenčića, gađa zid, ulema kaže da se tu, ustvari, kamenuje šejtan u sebi!
Od obreda hadža su ostala još dva tavafa i dva bacanja kamenčića, pa sam se već mogao malo bolje posvetiti onome što radi svaki pisac, makar nesvjesno, a to je analiza likova osoba koje susreće. Da li je to tako samo zbog uzvišenog stanja u kojem se čovjek nalazi, ali se meni čini da nigdje na dunjaluku čovjek ne može sresti inspirativnije likove, svih boja, nacija, starosnih dobi, jezika kojim govore… Koliko god vam neko od njih izgledao odsutan ili zabrinut, samo jedan selam će svakome izmamiti osmjeh na lice i probuditi radoznalost.
Posebno je zanimljivo da su neki čuli za BiH po kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, gdje se upravo na Bajram igrala odlučujuća utakmica sa Litvanijom.
Nakon pobjede naše reprezentacije, posebno prijateljstvo je zavladalo upravo među našim hadžijama i onima iz Brazila.
Dolazak u Medinu i susret sa Poslanikovom džamijom, kaburom [grobnicom], opet je priča za sebe, kao i činjenica da u haremu, tom arhitektonskom čudu, namaz odjednom klanja sedam stotina i pedeset hiljada osoba, a približno toliko ih ostane napolju. Kad je čovjek već toliko zauzet razmišljanjima o fudbalu, najlakše mu je zamisliti punih desetak najvećih stadiona na svijetu pod jednim krovom. Ipak, ne može se to ni zamisliti, pogotovo ako imaš ambiciju da to zamisliš bez i najmanjeg incidenta, vike, galame…
Tu, među tolikom svijetom, posebno upadaju u oči čistači harema, svojom nenametljivošću i pažnjom za svaku sitnicu. To su uglavnom Jemenci, Afganistanci, Pakistanci, Bangladešani i svi sasvim samostalno rade svoj posao. Ni preveliki umor i nostalgija na njihovim licima ne može da sakrije sreću što hizmete musafirima [služe gostima] Allahovog Poslanika!
Na samom kraju ove priče moram se osvrnuti na organizatore obreda hadža, koji zaista imaju pred sobom nevjerovatno težak zadatak. Zamislite koliki je broj policajaca, vojnika i volontera potreban da skup koji traje nekoliko sedmica, na kojem je nekoliko miliona ljudi, protekne bez problema.
Čisti od grijeha
Na tome im doista vrijedi odati priznanje i zahvalnost za požrtvovan angažman na svim mjestima gdje se obredi odvijaju. Zahvalnost i dove zaslužuje svakako i “Sluga Dva Časna Harema”, kakva je titula saudijskog kralja, koji je na ovakav način pomogao da hadž dosad obavi blizu 22.000 ljudi, najviše iz Palestine i drugih siromašnih zemalja.
Na povratku kući malo je bilo onih koji nisu imali simptome gripe, prehlade, suhog kašlja, što je sasvim normalno kad se sve uzme u obzir, ali se na svakom licu mogla vidjeti sreća zbog nade da se vraćamo čisti od grijeha i da smo dovama pomogli rodbinu i prijatelje!
Izvor: Al Jazeera Balkans
(NKP.ba)
