PODIJELI

Problemi oboljelih od dijabetesa u Bosni i Hercegovini razlikuju se u odnosu na to u kojem dijelu naše zemlje žive. Za razliku od Republike Srpske gdje je za pacijente osigurano sve besplatno, neravnopravan položaj je itekako prisutan u Federaciji BiH, a najbolje se oslikava kroz besplatne trakice za mjerenje nivoa šećera u krvi. Dok pacijenti stariji od 18 godina u Sarajevu dobijaju 50 trakica za 50 dana, u Tuzli imaju svega 100 komada godišnje.

Pacijenti kojima je dijagnosticiran dijabetes tip jedan, u idealnim uslovima kada nemaju nikakvih tegoba, nivo glukoze u krvi dnevno mjere od četiri do šest puta te im mjesečno treba i do 250 KM. Međutim, zbog nedostatka trakica nerijetko su inzulin primorani aplicirati bez prethodnog mjerenja nivoa šećera u krvi.

Kako su za Klix.ba kazali iz Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona (TK), osigurane osobe u ovom kantonu imaju pravo na ortopedska i druga pomagala koja se nalaze na jedinstvenoj Listi ortopedskih i drugih pomagala. 

Najlošije stanje u Tuzlanskom kantonu

“U skladu sa odlukom o jedinstvenoj listi pomagala utvrđeno je da se trakice za kontrolu šećera u krvi obezbjeđuju inzulin ovisnim osiguranim osobama preko 18. godine života. Inzulin ovisnim osiguranim osobama se obezbjeđuje 100 trakica za kontrolu nivoa šećera u krvi godišnje, odnosno dvije kutije po 50 komada”, kazali su za Klix.ba iz Zavoda zdravstvenog osiguranja TK.

Za razliku od najmnogoljudnijeg kantona u Federaciji BiH, u Kantonu Sarajevo (KS) pacijenti su u boljem položaju. Kako nam je rečeno iz Zavoda zdravstvenog osiguranja KS, pravo na besplatne trakice za mjerenje nivoa šećera u krvi na teret zavoda imaju svi odrasli inzulin ovisnici osigurani preko zavoda, a njima se za 50 dana osigurava 50 komada trakica.

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu (HNK) djeca do 18 godina starosti pravo na trakice ostvaruju preko Federalnog fonda solidarnosti, dok preko Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja pravo imaju učenici i redovni studenti od 18 do 26 godina, zatim žene u vrijeme trudnoće, nezaposlene osobe koje su prijavljene na Zavodu za zapošljavanje i članovi porodice nezaposlenih. Sudjelovanje zavoda je 30 KM na mjesec dana što je dovoljno okvirno za 30 trakica.

“Oboljeli od dijabetesa imaju pravi i na lijekove s Pozitivne liste lijekova i to 11 inzulina i pet perooralnih lijekova. Također, svi osiguranici koji primaju inzulinsku terapiju imaju pravo na penove i iglice za penove, osiguranici do navršene 26. godine života imaju pravo i na inzulinske pumpe i setove za inzulinske pumpe”, kazala je za Klix.ba Alenka Ban, rukovoditeljica Ureda za odnose s javnošću u Zavodu zdravstvenog osiguranja HNK.

Oboljeli od dijabetesa u Republici Srpskoj (RS) spadaju u kategoriju osiguranih osoba za koje obavezno zdravstveno osiguranje finansira širok spektar prava. Fond zdravstvenog osiguranja RS za oboljele od dijabetesa u potpunosti finansira inzuline, trakice, lancete, šprice, igle, aparate za brzo određivanje glukoze u krvi, potrošne materijale za inzulinske pumpe i slično.

“Od prošle godine je fond počeo da finansira i inzulinske pumpe, koje ranijih godina nije finansirao. Sve to, ova kategorija osiguranika dobija u potpunosti besplatno, budući da je fond oboljele od dijabetesa oslobodio plaćanja participacije za osnovnu bolest i njenih komplikacija”, rekla je za Klix.ba glasnogovornica Fonda zdravstvenog osiguranja RS Darija Filipović – Ostojić.

Kada je u pitanju odobravanje dijagnostičkih trakica za mjerenje nivoa šećera u krvi, prema pravilniku o medicinskim sredstvima na godišnjem nivou 1.200 trakica se propisije djeci, trudnicama i oboljelima od dijabetisa tip jedan na terapiji inzulinskom pumpom, 600 trakica ostalima na inteziviranoj inzulinskoj terapiji, 150 trakica ostalima na inzulinskoj terapiji te 50 trakica oboljelima od dijabetisa tip dva.

“Također, ukoliko postoji potreba za većim brojem trakica za mjerenje nivoa šećera u krvi, osiguranik se na prijedlog specijaliste može obratiti fondu sa zahtjevom da mu se odobri veća količina od propisane. To znači da osiguranici imaju mogućnost da i sada dobiju veću količinu trakica od propisane, ukoliko za to postoji potreba”, navodi, Filipović – Ostojić.

Muke roditelja

Kako je imati dijabetičara u kući najbolje zna Indira Bektić-Mujkić iz Tuzle čijem je sinu prije pet godina dijagnosticiran dijabetes tip jedan. Prema njenim riječima, gorući problem je taj što u Bosni i Hercegovini nije ujednačen nivo zdravstvene zaštite. Kada je riječ o potrošnom materijalu za oboljele od dijabetesa, ona navodi da je najteža situacija u Tuzlanskom kantonu gdje se roditelji snalaze kako znaju i umiju. 

“Svuda u Bosni i Hercegovini situacija je mnogo bolja nego u Tuzlanskom kantonu. Naša djeca nemaju inzulinske pumpe. U Sarajevskom kantonu prošle godine je aplicirano 55 novih i 11 zamjenskih, dok u Tuzlanskom kantonu, zbog čuvene liste ortopedskih pomagala koja predviđa doplaćivanje novca za inzulinske pumpe, nije aplicirana nijedna. Također, tu je i potrošni materijal za pumpe koji se u Tuzli doplaćuje, dok to nije slučaj u ostalim kantonima. Mi ni inzulina nemamo dovoljno, jer nam ljekari ne smiju obračunati jedinice inzulina koje trošimo na prošpricavanje zraka”, navodi Bektić-Mujkić.

Oboljeli od dijabetesa tip jedan iz Tuzle poručuju da žele ravnopravan odnos nadležnih kao i u ostalim kantonima, navodeći da sarajevski pacijenti inzulinsku pumpu dobijaju besplatno, dok djeca u Tuzlanskom kantonu za prvu pumpu moraju doplatiti 2.580 KM, a za zamjensku 3.500 maraka. Prednost inzulinske pumpe u odnosu na liječenje penom je u tome što se osoba u tri dana ubada samo jednom, prilikom postavljanja inzulinskog seta koji košta 30 KM. 

Građani nedovoljno edukovani

Grđani BiH još uvijek su nedovoljno edukovani od dijabetesu, a rijetko zanju napraviti i razliku između dijabetesa tip jedan i dijabetesa tip dva. 

“Oboljeli od dijabetesa tip jedan nemaju lučenja inzulina. Betaćelije gušterače su u potpunosti uništene i oni do kraja života moraju uzimati vještački inzulin. Također, moraju biti edukovani o tome šta jedu, odnosno voditi računa o ishranu u smislu da moraju znati tačno koliko su ugljikohidrata unijeli za svaki obrok, koliki je faktor osjetljivosti, koliko jedna jedinica inzulina pokriva grama ugljikohidrata… S druge strane, dijabetes tip dva je takav da gušterača luči inzulin i dovoljno je u većini slučajeva paziti šta jedete i na neki način hranom regulišete nivo šećera u krvi”, navodi Bektić-Mujkić koja je i predsjednica Udruženja građana, roditelja i prijatelja djece sa dijabetesom “Novi horizonti”.

Nepravilna i loša regulacija bolesti, posebno kod dijabetesa tip jedan može donijeti nesagledive posljedice po život osobe. 

“Naša djeca su stalno izložena hipoglikemijama, hiperglikemijama, ketoacidozama, teškim hipoglikemijskim komama koje uništavaju moždane ćelije i mogu dovesti do infarkta, moždanog udara, sljepila, amputacija ekstremiteta i slično”, ističe Bektić-Mujkić.

Prije nekoliko dana i sin naše sagovornice se našao u jako lošoj situaciju, odnosno zapao je u tešku hipoglikemijsku komu na maturalnoj ekskurziji izvan BiH, a samo zahvaljujući dobroj edukaciji i brzoj reakciji školskih drugova, profesora i ekipe hitne medicinske pomoći on je ubrzo vraćen u stabilno stanje.

“Nažalost, naša sredina dijabetes još uvijek doživljava kao sramotu. Još uvijek smo društvo koje ima mnogo predrasuda, a mnogo naše oboljele djece ne želi da okolina zna da imaju dijabetes, također ne žele inzulin davati javno, niti mjeriti nivo šećera u krvi. Konstantno radimo na edukaciji svojih članova, nastavnika i profesora osnovnih i srednjih škola. Bili smo veoma iznenađeni spoznajom da prosvjetni radnici veoma malo znaju o dijabetesu i šta on sa sobom nosi. Ali, dobro je kada to priznaju i prihvate da ih mi edukujemo”, dodaje naša sagovornica. 

“Za život sa manje boli” 

Pacijentima u Republici Srpskoj i Federaciji BiH zajednički je nedostatak senzora za bezbolno i kontinuirano mjerenje nivoa šećera u krvi za djecu i odrasle oboljele od dijabetesa. Kako bi se trenutno stanje promcijenilo u cijeloj Bosni i Hercegovini, grupa građana “Libre BiH” čija je članica i naša sagovornica, pokrenula je inicijativu “Za život sa manje boli”. 

“Federalni parlament je usvojio naše zahtjeve, a kako bi djeca dobila senzore za kontinuirano i bezbolno mjerenje nivoa šećera u krvi, tako da smo prvi dio inicijative na neki način završili. Sada nam slijedi prezentacija uređaja, a mi se nadamo da će federalni i kantonalni zavodi iznaći načina za osiguranje finansijskih sredstava i obezbjeđenje ovih senzora našoj djeci te ih poštedjeti od pet i po do šest hiljada bockanja godišnje”, zaključuje Bektić-Mujkić. 

Govoreći o ovoj inicijativi, iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS su istaknuli da kontinuirano prate sve novine i inovacije u medicini te analiziraju i nastoje uskladiti finansijske mogućnosti sa potrebama osiguranika i zdravstvene struke.

Prema informacijama do kojih je došao portal Klix.ba, stanje bi uskoro trebalo biti promijenjeno i u Tuzlanskom kantonu, s obzirom na to da će Upravni odbor Zavoda zdravstvenog osiguranja TK izvršiti dopunu Liste ortopedskih i drugih pomagala.

PODIJELI