Kažu mudraci da je laž svjesno izrečena neistina, obmana, varka… pa opet isti mudraci kažu da nema tog insana da bar jednom nije slag`o, onako pošteno. A ne rekoše nam da ima korisna laž i istinita laž. Nešto kontam gdje je laž tu je i strah a ljudi lažu li lažu a razloga milion, prenosi portal Doznajemo.com
Piše: Admir Fole BEGANOVIĆ
Ovi naši iz dijaspore (čast izuzetcima) kad stignu u zavičaj ponesu u prtljagu i ranac laži. A niko ih vala ne tjera na taj dribling. Nisam advokat za svoje a sudija za tuđe grijehe ali pretjeruju brate, puno, puno.
Ne znam koja godine stiže kad mi stiže jaran iz Njemačke. Varljivo bosansko ljeto zateklo ga u dobrom raspoloženju. Jednu noć osim laži koja je rafalno dolazila od njega kaže mi: Hajmo negdje gdje je dobra klopa, al` izvan Sarajeva. Jede mi se nešto kašikom, dosadilo meso tamo, svaki dan samo meso”. Ok brate, nije problem, idemo na puru kod Fehre.
U dolini rijeke Lašve dobri Fehro napravi restoran. U početku dolazili oni koji noćima dočekuju dan ali veoma brzo Fehro sve diže na nivo, pa si tu mogao vidjeti i premijere i profesore i doktore i direktore i poglavnike i doglavnike i, nema ko sve nije dolazio a dobri gazda bi uvijek kada bi me vidio ponavljao istu rečenicu ko da sam ja svaki dan bio njegov gost: Sinoć sam leg`o jutros, bila neka raja svi otišli a ja i Džanko ostali.
Nisvet Dzanko. Ne znam, ne pamtim da je Bosna imala omiljenijeg novinara. Voljeli ga svi, baš svi. U “Danima” njegove reportaže se nisu čitale već “gutale”, njegova “Pozitivna geografija” praznila ulice….
Zasjeli mi “ko veliki” kad stiže i on. Fehro ga zovnu za naš sto i krenu pitka priča uz bosanski akšamluk. Kaže tek stigao sa puta, bio negdje kod Bihaća. Snimao emisiju o Romima i kroz smijeh veli: Čitava ekipa se sjatila, hoće pred kameru a najuporniji bili Tornado i Vinetu.
Ignoriše priču i laži “BOSANSKOG ŠVABE” gleda mene a ja mu namignuh i rekoh “mlada partizanka bombe bacala”. A vidim brate – reče mi. Ovaj moj Švabo navalio na piletinu a mi na puru i sir sa Vlašića a Džanko u pauzi gutljaja i zalogaja veli mi: «Imaš i ti konjske živce».
Proteklo je Lašve puno dok se ponovo nismo sreli, naravno kod Fehre. Sjetio se mog jarana i kaže:
– Onaj se onu noć malo popravio.
– Jeste – rekoh – sad ima tri iz vladanja. Na akademiji za gladijatore nema pravila osim jednog – najvažniji trening je borba sa samim sobom. Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka, davno su me naučili.
Rijetko kada gubim živce, rijetko mi kada “otkaže traka” i Bogu hvala da je tako ali stiže i meni “žuta minuta” kada je Nisvet obolio.
Portali bombardovani apelima za pomoć a malo ko je pomogao. Bitno je da se galami, da se vidi ko je napisao poruku na nekom portalu, a pomoć dolazi od Boga.
Žestoko sam reagovao ali i navukao još više dušmana zbog reakcije. Al` neka sam. Više se ne stidim nečijega srama.
Nekoliko dana prije nego što će Nisvet otići na bolji i pravedniji svijet gdje nema laži navratih kod Fehre, pune mu oči suza: U Tuzli je, rek`o mi je da osjeća da neće dugo. Crvena karirana košulja i danas je okačena u restoranu “Kod Fehre”.
Kada god navratim kod njega sjetimo se Džanke Nisveta. Postoje ljudi sa kojima čovjek gubi vrijeme sa Nisvetom se gubio pojam o vremenu. Fehro iskreno žali svog jarana. U njegovom srcu se uselila tuga i kao dobar podstanar redovno plati kiriju skupom valutom. Žale mnogi ljudi za njim, žale oni koje je snimao i razgovarao, žele i oni koje nije, sa kojima je sjedio i oni koji ga i nisu lično poznavali. Žele jer za dobrom dušom žal je istinita. Njegova duša, dobra duša spakovana u kariranu košulju otišla je u sjećanje.
A sjećanje k`o i svako sjećanje ode pa se vrati pa opet ode…
(NKP.ba)
