Od davnina su ljudi rekli da je lakše uspjeti u „tuđoj“ zemlji nego onoj vlastitoj. Jedan od tih primjera pronašli smo u Švedskoj. Riječ je o pedesetjednogodišnjem ljekaru Dervišu Ćustoviću, iz Tuzle koji je u ovom gradu proveo možemo slobodno reći pa i najmanje vremena.
Završio je medicinu, međutim u Tuzli nije mogao naći posao, pa je trbuhom za kruhom, skrasio se u Zvorniku. Ističe da ga najviše zabolilo to što ga Tuzlaci nisu prihvatili, kao svoje „čeljade“, već je morao bolju budućnost tražiti u drugom gradu. U Zvorniku je odmah našao posao, počeo je raditi, a kada je zaradio dovoljno novca, oženio se, osnovao svoju porodicu.
Omiljen među Zvorničanima
S obzirom da je kao ljekar radio imao je veliki krug prijatelja. Čak u šali Derviš kaže da je imao više prijatelja nego njegova supruga koja je rodom iz Zvornika. Za ovaj grad kaže doktor Derviš da ga vežu stvarno lijepe stvari, na prvom mjestu je porodica, a zatim ljudi. U sjećanju pored dobrih Zvorničana ostala su mu i daleka tumaranja obalama Drine u potrazi za dobrom lokacijom za ribarenje. Ponekad je kaže se znalo i desiti da se upeca neka riba, ali ništa teže od jednog kilograma. U svom domu je 1992. godine dočekao i rat i granate te četnike. Nakon prvih ubistava u gradu na Drini, Ćustović spašava sebe i porodicu te sa još nekoliko komšija bježi za Švedsku.
Prvi susret sa Šveđanima
Svoj prvi susret sa Švedskom Derviš Ćustović počinje ovako:
„Tuđa zemlja, nisam znao jezik, a onda su nam rekli da ipak moramo opet u školske klupe te da moramo naučiti jezik, ako želimo tu opstati i raditi. Listao sam stranice njihovih knjiga, ali moram priznati da su mi teško „išli“ oni njihovi glagoli. Ali uspio sam i to savladati. Poslije smo razvrstavani, s obzirom na školu. Ja sam išao nekih 50 kilometara od kuće išao u školu, nakon čega sam dobio njihovu legitimaciju“.
Vremenom i radom Derviš Ćustović je postao šef Odjeljenja za plućne bolesti na internoj klinici. Po izboru pacijenata, Ćustović je proglašen i drugim ljekarom u Švedskoj, što ga je izdiglo na jedan nivo. No, ni to ga nije uspjelo zadržati u Švedskoj odlučio se vratiti u Tuzlu i opet pokušati.
Dolazak u Tuzlu i ponovni bijeg u Švedsku
Po dolasku u Tuzlu sa refrencama koje je imao Ćustović se zapošljava u Dom zdravlja. Radio je, prolazili su dani, a razdvojenost od porodice je ono što ga najviše boljelo.
„Bilo je tu ljudi koji su mi izlazili u susret, sjećam se jednom kada mi je došao Fadil Banjanović-Bracika i pitao me da li ću s njim ići i ući u Zvornik kad bude povratak, odmah sam pristao i to sam i ispunio. Ušao sam sa Bracikom u Đuliće, kada su na barikadama tada još bili ljudi sa bradama“, prisjeća se Derviš Ćustović.
A zatim je među doktore ušla politika, počela su uslovljavanja i svojatanje. Ja nisam bio ničiji, a radio sam, pomagao ljudima, kaže ovaj skromni ljekar.
„Ono što je prevagnulo da opet iz Tuzle odem u Švedsku je moj otac. Kazao mi je tvoje je mjesto uz tvoju djecu, a njihova budućnost je tamo“, kroz suze se prisjeća ovih riječi Ćustović. Derviš je tada poslušao savjet oca i otišao te postao još poznatiji ljekar u Švedskoj. Iz dana u dan napreduje pokazujući na taj način da i izbjeglica može uspjeti u tuđoj državi.
Planovi za budućnost
Iako je možemo slobodno reći Derviš Ćustović uspio, on i dalje razmišlja da se usavršava u svojoj struci. Ono što mu kaže fali je ribarenje, za šta u zadnje vrijeme nema vremena s obzirom da je često na putovanjima od Beča, Berlina, Barcelone, Amsterdama… Međutim, nije isključen ni povratak u Bosnu i Hercegovinu. Kada? Nije poznato! Možda nekada u penzionerskim danima.
R.Abidović-RTV Slon
