Jedan mali hiperaktivni dječak pravio je okolin probleme. A uz sve to imao je i lošu narav. Nakon višegodišnjeg mučenja otac ga nagovori da se pokuša promijeniti. Dao mu je kutiju punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan čavao u ogradu.
Prvoga dana dječak je ukucao 37 čavala. Tokom sljedećih mjeseci on je naučio kontrolisati svoj bijes i broj zabijenih čavala se smanjio. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav nego zabijati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije niti jedan čavao zabio u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao: “Svakoga dana kada uspiješ kontrolisati svoje ponašanje iz ograde iščupaj po jedan čavao”
Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Otac mu je rekao: “Dobro si to uradio, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista”
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko ćeš puta reći da ti je žao, ali rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
(NKP.ba)
