Uvijek je najteži početak. Tako je i sa pisanjem priče o nekom događaju. Kako nekoliko jako zanimljivih dana i događaja sažeti u jedan članak. Moj posao novinara odnosi se da pratim događaje i izvještavam o njima. Na poziv Fahre Hajdarević – Salihović, predsjednice udruženja „Srebrenica – Wien“, došao sam u Beč. Povod je bio da pratim dolazak Vispakove zlatne džezve u Beč i fudbalsku utakmicu između Austrije i Bosne i Hercegovine. Ona i njeno udruženje kada organizuju bilo kakvu manifestaciju nastoje da dovedu nekog ko živi u Srebrenici, da se upozna sa ljudima, vidi Beč, i kaže nešto o životu u Srebrenici danas. Nije bilo većih problema u putu, malo su nas na granici „peglali“ Mađari, ali izgleda da naš Muhamed Bešić ostavio dobar trag u Mađarskoj. Kako sam razumio graničnog policajca mnogo ga je koštao dres sa Bešićevim imenom, ali sa osmjehom je to rekao.
Kada smo stigli u Beč i hotel gdje smo bili smješteni već je bilo kasno, ali naša Fahra nam je predložila da obiđemo malo grad. Kako sam prvi put u Beču, sve mi je zanimljivo, arhitektura posebna. U Sarajevu se mogu vidjeti zgrade iz austrougarskog perioda. Poseban je to stil, i Sarajevu daje posebnost. Beč, veliki grad, milionski. I među toliko ljudi zanimljivo je čuti prolaznike kako pričaju tebi razumljivim jezikom. (Meni je to bosanski jezik, mada su u Beču jake i hrvatske i sprske zajednice). I kad ono hoće, među svim tim ljudima mi sretnemo selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine Muhameda Baždarevića i njegov stručni tim. Jednostavno, nekim ljudima je potrebno veoma malo da nas oduševe, i ono što se kaže „kupe“ za sva vremena. Takav je i selektor Baždarević, koji je kada smo se javili na bosanskom, stao sa nama i sasvim normalno pričao, pitao nas odakle smo, šta ima kod nas. Između ostalog pričali smo i o reprezentaciji, o utakmici, da bi na to selektor rekao „mi moramo pobijediti Izrael, ostalo će sve biti“. Slikali smo se, srdačno se pozdravili i oduševljeno rastali sa selektorom.
Sutradan smo opet otišli u grad, kiša i hladno vrijeme ipak nije ni našim reprezentativcima bilo prepreka da izađu u grad i prošetaju. Sreli smo Džeku i Vranješa. Slikali se sa Medunjaninom, Cocalićem i Zukanovićem. Zaista, naši reprezentativci su prije svega ljudi, obični, slava im nije udarila u glavu. Za svaku pohvalu. Mada, i oni moraju razumjeti i shvatiti koliko ljudi zapravo vole reprezentaciju i Bosnu i Hercegovinu, da žive za trenutke kada igra reprezentacija, pređu hiljade kilometara samo da ih vide.
Nakon što smo vidjeli malo Beč (dani bi trebali da se Beč dobro upozna), pred veče smo u prostorijama udruženja „Srebrenica – Wien“ imali prezentaciju FK Guber iz Srebrenice, na kojoj su govorili Faruk Smajlović, član Upravnog odbora i Suljo Čakanović, predsjednik kluba. FK Guber je pozitivna, multietnička priča iz Srebrenice. Klub koji ima dugu tradiciju, prošle godine je proslavio 90 godina postojanja, i klub u kojem zajedno igraju Bošnjaci i Srbi.
Na prezentaciji o FK Guber sam upoznao i jednog svog zemljaka, čija je porodica rodom iz Srebrenice, Hurema Avdića. Hurem je jedan od vodećih ljudi osiguravajuće kuće NV (Die Niederösterreichische Versicherung) i čovjek koji nije zaboravio svoj rodni kraj. Lijepo je znati i vidjeti da su naši Bosanci uspjeli u svijetu, da su cjenjeni, i da naravno nisu zaboravili ko su i odakle su.
Došao je i dan utakmice. U organizaciji udruženja „Srebrenice – Wien“ u Beču je kao zagrijavanje za utakmicu postavljena Vispakova zlatna džezva. Navijači su mogli doći i probati bosansku kafu. Na trgu gdje je bila postavljena zlatna džezva skupilo se dosta naših navijača, ogrnutih bosanskohercegovačkim zastavama, šalovima, dresovima. Atmosfera zaista veličanstvena. U centru Beča čuješ samo bosanski jezik. I naravno, takve manifestacije ne mogu proći bez pjesme. A ljepša pjesma od sevdalinke ne postoji. Igralo se i kolo. Pravi bosanski teferić. Ljepota. Ni kiša koja je u par navrata jako padala nije mogla pokvariti dobro raspoloženje. Tu sam upoznao još jednog čovjeka kojeg poznaje cijeli Beč. Fikret Vukalić Fantom. Upoznao nas je Hurem. Nisam imao predstavu koje Fantom zapravo i koliko je poznat u Beču. Kako i ne bi bio poznat kada organizuje koncerte Dini Merlinu, Zdravku Čoliću i mnogim drugima. Nadam se iskreno da će se realizovati planovi o kojima sam razgovarao sa Fantomom. Svima nama je drago i kad dobijemo određene pohvale za posao koji radimo. Ja sam dobio pohvale za jedan tekst koji sam pisao o Srebrenici od Kike Nalić, supruge Sulje Nalića, srebreničanina koji živi u Beču. Čovjeka koji je bezbroj puta pomogao Srebrenici, FK Guber. Zaista ljudi koje morate voljeti.
Poseban osječaj je gledati reprezentaciju Bosne i Hercegovine. To su trenuci za koje se živi. I kada su lijepe stvari u pitanju, znamo biti zabrinuti. Prije utakmice krenuli smo prema stadionu, i onda smo shvatili da zapravo imamo kartu manje. Odlučeno je da meni nabavimo kartu ispred stadiona. Uvijek ima onih koji prodaju karte. Kada smo došli do stadiona, tek tad sam pomislio da sam u Bosni, u Zenici. Samo sam vidio zastave Bosne i Hercegovine, bosansku pjesmu, naše navijače. Prizor fantazija. Ali trebalo je naći kartu. Vidio sam da neki momci prodaju karte. Prišao sam im i pitao za kartu. Naravno, karte imaju. Još samo cijena. Mogu odmah reći da sam kartu dobio besplatno. Momci su iz Brčkog, studiraju u Beču. I legendarni su. Pričali smo o Bosni, Srebrenici, i prvo su me izgrlili kao brata rođenog i onda poklonili kartu. Ovom prilikom im se mnogo zahvaljujem na poklonjenoj karti. Nadam se da će pročitati ovaj tekst. Ako budu kad u Srebrenici nadam se da će se javiti. Poseban je taj naš mentalitet, bosanskohercegovački, sa svim manama i prednostima najbolji smo. Kad sam ulazio na stadion, mislio sam da ću završiti na tribini na kojoj su samo Austrijanci. Međutim, došao sam na tribinu, a ono gotovo sve naši navijači. Djevojka koja je sjedila do mene, pravi fanatikos, i ona bosanska ljepota. Ljepotica Fata je samo upotpunila tu veće. Rezultat dobar, atmosfera sjajna. Mi smo u svemu tome pobjednici. Nešto što je teško opisati riječima. Nešto što se mora doživjeti i osjetiti. Kad krene „jedna si jedina Bosna i Hercegovina“. Osječaj – neprocjenjiv. Beč je bosanski grad, bar tih nekoliko dana je bio pravi bosanski grad. Umorni smo napustili Beč, pozdravili se sa našim domaćinima, i vratili nazad u Srebrenicu sa lijepim uspomenama.
Cijeli put u Beč su uljepšali Nihad Aličković iz Sarajeva i Armin Šehomerović iz Srebrenice svojim šalama i smijehom.
.
Piše: Adem Mehmedović
(NKP.ba)
