Ovdje, u Potočarima, svaki nišan priča svoju priču, a svaka bi mogla da počne istim pitanjima: “Zašto nam zatvoriše kapije života? Jesu li toliko bili žedni naše krvi? Zašto , zašto, zašto…”
I pitali bi oni kako je taj civilizirani svijet mogao da ne uradi ništa i zaustavi pokolje nevinih. Zbog toga su saučesnici u ovom neviđenom zločinu, ubistvu blizu deset hiljada nevinih. Oni koji su mogli da spriječe ovaj zločin bili su slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju. Isključivali su televizore da ih ne uzbude masovna ubistva koje je kamera zabilježila. Ubijali su ih, a njihovi voždovi sanjali o nekoj „velikoj Srbiji” i kazali im da moraju pobiti nesrbe, a žene im silovati, kuće zapaliti da im se sjeme zatre. Ubice su blagosiljali i crkveni velikodostojnici, jer i oni su sanjali ono što se nikada neće dogoditi. Srebrenica je naša otvorena rana. Oni koji su sticajem okolnosti ili srećom koju su imali pa ostali živi, tu ranu nose u duši i zajedno s njom će otići na onaj drugi ljepši svijet.
Srebreničani, to su ljudi koje možete prepoznati među hiljadama drugih. Svi imaju isti pogled i oči bez sjaja nose svoju tugu i bol i ne vjeruju više nikome. Haškom sudu, prije svega. Očekivali su da će ovaj međunarodni sud biti pravedan i kazniti zločince. A sudije svjetskog glasa ih oslobađaju, izriču blage kazne, puštaju ih ranije iz zatvora. Pravde nema i u pravdu oni više ne vjeruju.
Kao i svakog 11. jula dolazit će i oni što se zovu predsjednici, ministri, savjetnici, dužnosnici, bulumenta onih koji za ovaj narod nisu ništa učinili, ali jesu za sebe i svoje porodice.
Stići će u automobilima zatamnjenih stakala, s crnim naočalama, u tamnim odijelima, da odaju počast žrtvama neviđenog genocida. Obavit će to po svojoj službenoj dužnosti i upisati sebi kao još jedan plus u praznoj političkoj karijeri. Još ako ih uslikaju, ispunili su svoj naum. Sjetit će se Srebrenice idućeg 11. jula, ili pred naredne izbore. Bit će tu i strane diplomate koji misle da se savjest može izmiriti ili obraz oprati.
Bijela mahrama
Porodicama ubijenih je 11. juli svaki dan. U Potočarima, uvijek, ljeti i zimi, po snijegu i suncu pored nišana su oni koji će do posljednjeg dana svojih života i sve dok ih noge nose dolaziti ovdje, proučiti Fatihu, potrijebiti mezar i u mislima vratiti film života.
A svuda okolo gromoglasna tišina, koja ti para uši. Kao da iz mezara dopiru uzdasi i poruke ljubavi.
„ Majka i njeni sinovi bili su i danas opet zajedno. Ustvari, oni su od kada su se rodili zajedno. Bilo gdje da su. Potočari su sada braći zajednički vječni dom, a majka će doći čim uzmogne”.
Potočari. Odjednom mi se učini da su prekriveni nekom ogromnom bijelom mahramom da šehide u mezarjima zaštiti od vreline. Ispod mahrame sve dokle pogled doseže bijele se nišani srebreničkih šehida. Poredani u stroju. Neki kao da se drže za ruke, kao što su činili kada su čekali da im dželati uzmu život. Kada čujem riječ Srebrenica, odmah mi misli odu onima kojih više nema i onima koje je tuga i bol savila do zemlje, ali još imaju toliko snage da dođu do svojih kojima su Potočari trajna adresa.
Dok odlazim iz Potočara, ona mahrama što je natkrilila mezare povremeno se digne kada pirne vjetrić. Kao da i priroda želi da pomogne šehidima u ovim vrelim danima.
Bože, ovdje su šehidi što su otišli na put odakle povratka nema, a drugi ostali da žive život bez cilja, očekujući dan kada će biti ponovo zajedno. Je li ja to čujem vrisak Potočara ili mi se to samo učinilo. To je vrisak hrabrih i nedužnih. Taj vrisak je opomena i vječna potjernica za zločincima. Kazna će ih stići, ako ne na ovom, a ono na onom drugom, pravednijem svijetu.
Potočari, mjesto tuge i bola.
Gromoglasna tišina što ti para uši. Kada dođete u Potočare, znajte da je ovdje isplakano more suza, koje su se nanizale kao niske bisera i svaka je našla svoje mjesto na nekom od nišana. U noćima one se sjaje kao suza u oku.
Foto: S.Sakić
(NKP.ba)
