“Horion Bosna” je rubrika koju na NKP kalesijski.com objavljujemo utorkom i petkom.
Ekipa Horiona je ovoga puta pisala o vjerskim prilikama na prostoru Kalesije prije dolaska Osmanlija, odnosno pokušali su odgovoriti na nezaobilazno pitanje; Da li je na prostoru današnje Kalesije bilo muslimana još prije dolaska Osmanskog carstva!?
Kalesija se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni i smještena je u središnjem dijelu sprečanskog polja.
Porijeklo naziva Kalesija još nije pouzdano utvrđeno. U literaturi se susreće mišljenje da je Kalesija dobila ime po plemenu Kalisije (Halisije), koji su u XII stoljeću pod udarom ugarskog kralja naselili ovaj prostor. U srednjem vijeku ovaj je prostor današnje ulazio u sastav župe Soli koja je još od vremena prvog poznatog bosanskog bana Borića (od 1154. godine) bila u sastavu bosanske banovine.
U XIII stoljeću ovi su krajevi bili izloženi stalnim napadima susjednih zemalja. Godine 1244. Soli se spominju u darovnici kralja Bele IV, po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjim Krajima i drugim župama kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj. Deset godina kasnije, ugarski vladar podijelio je zemlju na tri banovine; jedna od njih je Soli. Nešto kasnije on je sjedinio Usoru i Soli sa Mačvom u posebnu vojvodinu (hercegovinu), s tim što je za ova dva područja i dalje zadržao titulu bana. Tako se za vrijeme Ladislava IV Kumanca (1272 – 1290.) na ovim prostorima spominje ban Henrik.
Do promjena u političkom stanju u Solima došlo je u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1322-1353.). Od domaćih vladara u vrijeme Stjepana II u župi Soli spominje se župan Budoš i čelnik Hlap. Jedan od posljednjih, župan Budoš, bio je potpisnik darovnice bana Stjepana II Kotromanića, koju je on izdao Vukosavu Hrvatiniću oko 1322. u Milama, a nešto kasnije i darovnicu za Grgura Stipanića. Potomci čelnika Hlapa, drugog potpisnika povelje iz 1322. godine, ostat će još dugo vremena moćni ljudi ovog kraja. Međutim, u ovom periodu došlo je do postepenog slabljenja uloge župe Soli u cjelini bosanske države, jer je Drubrovačka republika preuzela monopol u proizvodnji i distribuciji soli. U narednom periodu je prostor župe Soli, a samim time i područje kalesijskog kraja potpalo pod vlast Osmanlija što je donijelo velike promjene u političkom, ekonomskom i vjerskom životu ondašnjeg stanovništva.
Kada se govori o vjerskim prilikama na prostoru Kalesije prije dolaska Osmanlija, nezaobilazno je pitanje da li je ovdje bilo islama. U literaturi je skrenuta pažnja da je u susjednoj Ugarskoj, a vjerovatno i u sjevernoj Bosni islam bio djelimično proširen još davno od XI do XIII stoljeća. To je bio rezultat trgovačkih veza ili posljedica naseljavanja muslimanskih plaćenika koji su čuvali državne granice, o čemu pružaju podatke arapski putopisac Abu Hamid al Garnati (1080-1170), kao i bizantijski pisci Jovan Kinam (1150-1165), Honijat i Mihailo.
U većem dijelu literature govori se o plemenima koja su ispovijedala islam i koja su u toku velike seobe naroda naselili jugoistočnu Evropu. Riječ je o narodima iz uralo-altajske grupe: Avari, Kozari, Byseni, Pečenezi, Kumani, Kalisije itd. Prisustvo ovih plemena se najčešće vezuje za Srijem i Slavoniju, a kako je sjeveroistočna Bosna bila u okviru Ugarske, postoje indicije da je islamskih plemena bilo i u toj oblasti.
U izvorima iz X, XI i XII stoljeća muslimane u Ugarskoj najčešće su zvali Ismailitima. U kasnijem periodu poznatiji su više kao Kalizi (Kalisije), vjerovatno iz razloga što je sam naziv Ismailit ukazivao na pripadnika islamske vjere i kao takvog više izloženog progonu na vjerskoj osnovi. Bizantijski pisac Jovan Kinam (1150 – 1165) navodi da su muslimani Kalisije bili nastanjeni u Ugarskoj od XI do XIII stoljeća. Vršili su službu u oko trideset naselja, bili dobri trgovci, zanatlije, stručnjaci u novčanoj privredi, administrativnoj službi i dr.
Analizirajući podatke Abu Hamida i upoređujući ih sa podacima koje daju bizantijski pisci Kinam i Honijat, Jovanka Kalić uočava da se navedeni podaci uklapaju. Ona zaključuje da su veliki broj zarobljenika koje je bizantska vojska povela sa sobom mogli biti samo stanovnici sremskih naselja, opljačkanih za vrijeme borbi. Ti su muslimani bili poznati i pod imenom Kalisije ili Halisije. U literaturi je istaknuto da je u spomenutom ratu zajedno sa Kalisijama nastupao i bosanski ban Borić, pri čemu je navodno došlo do direktnog susreta bosanske vojske sa muslimanskom vojskom.
Od početka XIII stoljeća počinje osipanje muslimanskih skupina u Ugarskoj. Zlatnom bulom iz 1222. godine ugarski kralj Andrija II, u cilju pokrštavanja, zabranjuje primanje muslimana i jevreja u dvorsku službu, da bi od 1233. isti kralj zabranio muslimanima u Ugarskoj i vršenje svake državne službe. Godine 1341. Karlo Robert Anžujski prisiljava sve muslimane koji nisu prihvatili kršćanstvo da to odmah učine ili da se isele, te su ponovo doneseni zakoni slični onima s početka XII stoljeća. Po Mehmedu Handžiću poslednji muslimani iz Ugarske prešli su na teritorij Bosne živjeti i stvorili su svoj centar u gradu Kuš. S tim u vezi, interesantno je primijetiti naziv naselja Kušlat na utoku Drinjače u Drinu, gdje se i danas zadržao motiv za vez na ručnicima zvani „Soko na Kušlat gradu“.
Veliki je broj toponima na prostoru Kalesije koji ukazuju na mogućnost prisustva islamskih plemena. Na Kalisije jasno podsjeća naziv mjesta Kalesija na putu između Tuzle i Zvornika. Interesantan je i naziv sela Šije kod Doboja, što bi moglo ukazati na prisustvo pripadnika šiitskog učenja, zatim mjesto Pečenegovci kod Prnjavora što navodi na mogućnost prisustva Pečeneza. Treba istaći da se na dva stećka ( jedan iz XIV, a drugi stećak iz XV stoljeća) spominje ime Sracin što asocira na Saracena.
***
Uz ovaj tekst toplo preporučujemo nedavno objavljeni historijski roman Envera Imamovića “Ajvaz-dedin san”.
***
Na prostoru sjeveroistočne Bosne djelovanje Crkve bosanske vrlo se rano spominje. Godine 1225. ugarski kralj Andrija II poklanja župe Usoru i Soli kaločkom nadbiskupu da te zemlje očisti od heretika. Sljedeći spomen o prisustvu Crkve bosanske na ovom prostoru vezan je za srpskog kralja Stefana Dragutina gdje se u njegovoj biografiji navodi da je mnoge od heretika obratio na vjeru hristjansku i krstio ih. S tim u vezi, u Bosnu su 1291. godine upućeni franjevci koji počinju akciju protiv bosanskih heretika. Od tada je na ovom prostoru podignuto više samostana i to naročito u rudarskim mjestima. Poznato je da od 39 samostana izgrađenih u srednjem vijeku njih 10 se nalazi : Srebrenica, Zvornik, Olovo, Bijeljina, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modriča, Skakava, Teočak i Koraj. Pored franjevaca katolička je crkva u Bosni angažovala i Dominikance, Benediktince, Templare, Ivanovce itd.
Veći broj dovišta na prostoru Kalesije, kultne pećine, mezaristani uz stećke, sušenje šljiva i voća, pripisuju se krstjanskoj tradiciji i dovode u direktnu vezu sa Crkvom bosanskom. Kada je riječ o dovištima, u literaturi je istaknuto da su bosanski krstjani, pošto nisu imali nikakvih sakralnih objekata, zajednički u prirodi obavljali svoje molitve. S toga se i nemali broj dovišta na ovom prostoru pripisuje pristalicama Crkve bosanske. Interesantno je primijetiti da su mnoga dovišta situirana na starim muslimanskim grobljima, u čijoj se neposrednoj blizini obično nalaze srednjovjekovne nekropole stećaka. Da su se i bosanski krstjani molili na grobovima i podizali grobljanske kapele, svjedoči testament gosta Radina iz 1466. godine, u kojem je i odredba da mu se više groba izgradi hram, odnosno kapela.
Osim dovišta, brojne su pećine sa ovog prostora pripisivane bosanskim krstjanima. Godine 1979. po prvi put je u javnosti skrenuta pažnja na jedno srednjovjekovno kultno mjesto koje je, kako se navodi, prvo služilo krstjanima, a nakon dolaska Osmanlija produžilo u funkciji kultnog mjesta kao dovište. Riječ je o pećini u Brateljevićima kod Kladnja koje i danas služi kao kultno mjesto muslimana. Pećine su mogle za krstjane biti atraktivne kao kultna mjesta već i za to što su se u prvo doba kršćanstva progonjeni kršćani sklanjali u pećine i tu provodili u molitvi.
U osmanskim se popisima, naročito onim s kraja XV stoljeća, susreću se termini „crkvena“ kao i zemlje zvane „crkvišta“, što svjedoči o bivšim zemljama crkve i o mjestima gdje se nalazila crkva. Moglo bi se reći da se radi o zemljama krstjana i o tome da su oni, vjerovatno došavši pod udar bosanskog kralja, stradali ili bježali sa kraljevog teritorija. Kada je riječ o sjeveroistočnoj Bosni ilustrativan je podatak iz 1533. godine gdje se u blizini Koverite (nahija Koraj), spominje mezra dida Đure u timaru spahije Komira od 5019 akči.
Izgradnja brojnih samostana na ovom prostoru te misionarski rad franjevaca nesumnjivo doprinose smanjenju broja sljedbenika Crkve bosanske. Međutim, sačuvanih historijskih izvora o tome nema, pa ni opravdanja za česta preuveličavanja rezultata djelovanja reda „male braće“. Ovome bi se mogli pridodati podaci koje pružaju osmanski popisi iz XV i XVI stoljeća gdje su evidentirane preživjele pristalice Crkve bosanske.
Pripremili: Adem Mehmedović i Nezir Karić
(NKP kalesijski.com/ Horion Bosna)
— Sve tekstove Horiona možete pogledati na sljedeći način (pogledajte fotografiju)
