Lukavac, mali grad u Tuzlanskom kantonu, koji broji oko 15.000 stanovnika i čijih se nekoliko hiljada stanovnika nalazi u ratnim zonama Afganistana i Iraka.
Ovaj mali grad je definitivno rekorder kada je u pitanju odlazak u mirovne misije u ove dvije, ratom zahvaćene zemlje. Iako nemaju zvaničnih podataka o odlascima, načelnik ove općine Dževad Mujkić pretpostavlja da se radi o dvije-tri hiljade ljudi. Prema drugim procjenama, taj broj pak premašuje i pet hiljada ljudi.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je ovaj grad i u razgovoru sa načelnikom Mujkićem saznaje i cijelu priču oko odlazaka Lukavčana u ratom zahvaćene zemlje.
“Poslije Dejtonskog sporazuma američke snage usu šle u BiH i sjedište im je bilo u Lukavcu. To je rezultiralo činjenicom da smo mi vrlo brzo, možda u samo par sedmica, dobili nekoliko hiljada ljudi zaposlenih kod njih”, počeo je priču načelnik Mujkić.
Nakon što je okončana američka misija u BiH, oni su otišli u Irak, a ljudi koji su radili za njih su u međuvremenu naučili jezik i pozvani su na rad u Iraku, a nakon toga i u Afganistan i Kuvajt.
Ekonomski razlozi su, kako saznaje ekipa AA, glavni razlog odlaska ovolikog broja Lukavčana, mada, prema riječima načelnika Mujkića, Lukavac spada u jednu općinu sa dosta razvijenom industrijom.
Općina Lukavac nema zvanične podatke koliko se ljudi nalazilo i nalazi u mirovnim misijama u Iraku, Afganistanu i ostalim ratom zahvaćenim zemljama.
“Mi operišemo cifrom od nekoliko hiljada ljudi. Mislimo da u ovom momentu ima više od dvije hiljade. Međutim, jako je važno napomenuti da mi imamo jedan značajan broj ljudi koji su u mirovnim misijama bili dosta dugo; više od sedam, osam, pa čak i deset godina”, pojasnio je Mujkić.
Pripadnici mirovnih misija ove općine, u ratom zahvaćenim zemljama su značajno pomogli lukavačkoj općini u njenom ekonomskom razvoju.
“Lukavac praktično u posljednjih 15 godina nema nijednog momenta da se ne radi jedna privatna zgrada. To su uglavnom ljudi koji rade i koji su radili vani. Nažalost, samo mali broj se opredijelio da dio novca koji su tamo zaradili ulože u biznis na lokalnom nivou”, istakao je Mujkić.
Ovaj grad je dao i dva mlada života u mirovnim misijama u Iraku i Afganistanu, ali to nije spriječilo stanovnike ove općine da i dalje idu i zarađuju za hljeb.
Jedan od njih je bio i Asmir Ribić, koji je nakon četiri godine ipak odlučio da više ne riskira svoj život, nego da se vrati i nastavi život uz svoju porodicu, suprugu Maju i dvoje djece, Nejru i Danisa.
“Godine 2006. otišao sam u Afganistan preko KBR firme. Razloga za odlazak je bilo više. Najviše zbog egzistencijalnih pitanja, da svojoj porodici obezbijedim krov nad glavom. Nisam imao posao, kuću… Bili smo podstanari, a imali smo dvoje djece”, podijelio je Asmir razloge svog odlaska sa ekipom AA.
Kako je došao na ideju da ode u ratom zahvaćeni Afganistan, Asmir kaže da je u to vrijeme mnogo ljudi odlazilo tamo.
“Tako sam i ja došao na istu ideju, htio sam probati. U suštini nikome u porodici nije bilo drago što idem ali u to vrijeme je to bio jedini način da se riješe osnovni životni problemi”, istakao je on.
Prisjećajući stradanja svojih prijatelja kako iz BiH tako i iz Lukavca, Asmir kaže da nikome to nije lako palo.
“Bilo je dosta naših ljudi koji su tada podvukli crtu i vratili se kući, a bilo je i onih koji se tada nisu mogli vratiti, imali su ciljeve koje je trebalo ostvariti. Naravno da ni meni nije bilo svejedno, ali sam imao neke prioritete u svojoj glavi koje sam morao realizovati”, naglasio je bivši pripadnik vojnih misija u Iraku i Afganistanu.
Kada je ispunio i ostvario razloge svog odlaska vratio se kući. Asmir je godinu dana bio u Afganistanu, a tri u Iraku.
Poredeći provedeno vrijeme u ove dvije zemlje, on kaže da je u Afganistanu bilo teže zbog uslova života, u jednom šatoru je spavalo po šest osoba.
“Vratio sam se prije dvije godine i samo bolest nekoga iz moje bliže porodice bi me mogla natjerati da se ponovo vratim u neku od ovih zemalja”, kazao je Asmir za kraj.
Dok Asmir priča svoju životnu priču do njega sjedi njegova kćerka Nejra koja je imala tri godine kada je njen otac bio u mirovnoj misiji.
Htjela je nešto i da kaže ali suze su potekle, zagrlila je oca i nastao je muk.
“Bio je to težak period za nju”, kaže njezina majka Maja, a kako je bilo njoj, kaže da se “riječima ne može opisati”.
“Zamislite da gledate dijete koje ima tri godine, koje ne priča, ide u obdanište, tete iz tog obdaništa zovu da to objasne i daju rok da ukoliko ne počne pričati u roku od deset dana da se Asmir mora vratiti”, pojasnila je ona.
Prema njenim riječima, Asmir je propustio rano djetinjstvo svoje djece.
“Nejra je uvijek plakala, rastanci sa djecom su bili veoma teški. Odlazio je kada su spavali”, prisjeća se Maja perioda kada je njezin muž rizikovao život da bi djeci obezbijedio osnovne uvjete za život.
“On je morao otići. Oboje smo aplicirali iako smo imali dvije bebe kod kuće. Ili ja ili on! Ili bismo morali prositi. Ista situacija je i danas, ljudi su gladni, a možda bismo i mi bili da on nije otišao”, kazala je Maja.
Ona dodaje da Asmir nikada nije pričao šta se dešava oko njega, sve dok jednom preko skypea nije čula detonaciju i vojnike koji nekud bježe.
Asmir nije jedini član ove porodice koji se nalazio u ratom zahvaćenim zemljama, Majin brat je također bio u Kuvajtu, a njezina majka je već deset godina u mirovnoj misiji u Iraku.
“Ona se ne vraća da mi nikada više ne bismo doživjeli ono što smo doživjeli i da nikada više ne bismo živjeli onako kako smo živjeli”, kazala je za kraj razgovora.
Zlatimir Omerović je u Kuvajt otišao 2003. godine.
“Dobio sam ponudu da radim u operativnom centru u Iraku ili Kuvajtu. Prihvatio sam bez mnogo razmišljanja. Tada sam razgovarao sa tadašnjom suprugom i shvatili smo da je to prilika koju ne smijemo propustiti”, kazao je Zlatimir i dodao da je “ekonomski momenat presudio; relativno dobra zarada”.
Prema njegovim riječima, svi su pri odlasku mislili ostati godinu i vratiti se, međutim, malo ko je ostao dosljedan ovoj odluci.
“Rijetki su ti koji su ostali dosljednji svojoj odluci. Ja sam bio pet i po godina iz prostog razloga što nakon godinu dana kada dobiješ platni izvod, pogledaš ga i odlučiš ostati i dalje. Ja sam bio 5,5 godina, ali poznajem ljude koji su tamo već deset, 11 godina”, pojasnio je Zlatimir.
On kaže da je uspio u jednom dijelu, ali je u drugom izgubio brak.
“Desetogodišnji brak mi se raspao zbog toga. Moj brak se najviše raspao zbog razdvojenosti i vjerujem da još ima takvih slučajeva”, kazao je Zlatimir.
Sa suzama u očima prisjeća se svojih sugrađana i prijatelja koji su izgubili živote u mirovnim misijama.
“Naša dva sugrađanina su poginula. Ali, svi smo mi išli znajući kakav rizik nosi taj posao. Stradali su u napadima na vojne baze”, kazao je Zlatimir i dodao da su se nakon takvih slučajeva neki ljudi i odlučili na povratak.
Zlatimir se vratio prije nekoliko godina i tada je odmah imao ponude da se opet vrati, ali nije ih prihvatio. Međutim, kako kaže, danas bi razmislio.
“Lukavac je postao, kako ga sada nazivaju, ‘Mali Beverly Hills'”, kazao je Zlatimir.
Grad Lukavac ima i dvije zgrade koje su dobile ime po Lukavčanima koji su se nalazili ili se nalaze u mirovnoj misiji u Iraku. One nose ponosno ime “Iračanke”, a vlasnici stanova u ovim zgradama su uglavnom Lukavčani, koji su bili ili su još uvijek na radu u zemljama Bliskoga istoka.
Stradanja bh. građana ne prestaju ni dan-danas. Najsvježiji primjer je Mirsad Čučuković, 43-godišnji mještanin sela Martinovići kod Olova, koji je poginuo prije nekoliko dana u Iraku, gdje je obavljao deminerske poslove za privatnu kompaniju “N&N Ivša” iz Orašja.
(Anadolija/ NKP.BA)
