Svakome treba dati priliku da pokaže šta zna i umije. Treba ga provjeriti pa tek onda reći: ne znaš ti to raditi, haj lijepo kući, ili odličan si – znaš znanje, evo ti još jedna šansa. Na izborima glasači daju priliku kandidatima. Na izborima nam kandidati obećavaju kako su vrijedni i kako će uraditi ovo ili ono, jer zbog toga ih i biramo, a ne jer su lijepi i češljaju se na razdeljak.
Svašta nam nalažu dok traju kampanje, a mi se smješkamo i pravimo ludi, valjda zbog toga jer smo navikli da nas lažu, pa kontamo – ovaj nije ni prvi ni posljednji. Te zaposlit ćemo Vas, te pokrenut ćemo projekte, te poljoprivreda, teći će med i mlijeko…
Onaj ko nas uvjeri, haman ko nam najbolje i najubjedljivije slaže, tome dajemo glas. Doduše, ima tu još jedna začkoljica koja počesto bude presudna, naime dajemo glas onome iz naše partije šta god o njemu mislili, a nikako protivničkom kandidatu makar taj bio i stotinu puta sposobniji i bolji kandidat. Onda taj što nam je najbolje slagao pobijedi.
Prolazi vrijeme, mi očekujemo bit će bolje, ali se začudo ništa značajno ne događa. Opet nije istina, događa se, i te kako samo ne svima. Recimo, neki su uspješno zaposlili supruge u kojekakva komunalna preduzeća, a neki boga mi i u Dom zdravlja, haman da još ima slobodnih mijesta koja nisu popunjena, što je vrlo interesantno.
Zapošljava se, nije da nije, sad što jedni obijelješe na birou a drugi dobiju posao odmah po završetku škole to je nešto drugo. Što u jednoj kući radi po petoro a u drugoj niko i to je za priče. Što u jednom prezimenu niko ne ostade nezaposlen i o tome bi se dalo diskutovati…
Haman da još uvijek postoje podobni i nepodobni. Valjda nismo svi isti u našoj maloj opštini, niti imamo ista prava. Nečiji sinovi vrijede više pa mogu studirati i u Beču a oni drugi, patriotski raspoloženi bit će korisni i kao radnici komunalca ako budu imali vezu i ispunjavali uslove…
“Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih.”
Možemo recimo redati primjere do sutra, ko se zaspolio a ko nije, ko komanduje opštinom a ko ne, ko je podoban a ko nikada neće biti, ko iz sjene vlada, radi li iko i šta radi, čija djeca su jednakija od jednakih a čija nisu i tako dalje. Možemo u ove konfuzna rečenice dodavati i imena i prezimena, čisto da se zna, ako već ima neko ko još ne zna.
No, zaključili smo da svakome treba dati priliku da pokaže je li tu gdje jeste s razlogom i zaslužuje li naše povjerenje. Bolje je i tako nego li pričati po ulici, iskaljivati svoje nezadovoljstvo šapatom da Glavni ne čuje, pa vam se učini da su u Kalesiji svi listom nezadovoljni, osim onih koji su zadovoljni. Svakome treba dati priliku da pokaže šta zna i umije.
Treba ga provjeriti pa tek onda reći: ne znaš ti to raditi, haj lijepo kući, ili odličan si – znaš znanje, evo ti još jedna šansa.
A činjenica je i to da su Svi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. Sačekajmo ipak još malo, možda se nešto i promijeni…
Mehmed Đedović
(NKP.ba)
