Na kraju smo Ramazana.
Mjesec u kojem smo imali priliku biti bolji. Da stanemo, da pogledamo sebe, da nešto promijenimo — šejtan vezan bijaše. Sve ono što radismo nemamo na koga „oturiti“ – naše je.
I sad, kad se približava kraj, vrijedi se zapitati: šta smo uradili – đe smo – kud smo?
- Piše: A.H.
Jer istina je jednostavna — problem ustvari i nije uvijek toliko u šejtanu koliko u nama. On navraća, ali naše je hoćemo li poslušati. A najčešće hoćemo – tak’i smo ti mi. I večeras, kad bude pušten, ima da se zaibreti kakvi smo i bez njegove asistencije.
Zanimljivo je kako kod nas postoji ta neka sorta ljudi. Oni koji o svemu imaju mišljenje. O državi, politici, vjeri, moralu, ekonomiji, ratu, miru… Svugdje su stručnjaci. Svima polete biti i hećim i kadija. Samo u svoje ne gledaju, njihov ih se posao haman najmanje tiče. Takvi su cijele godine isti. Samo mijenjaju poziciju i traže pogodno mjesto odakle će izvirivati.
Vazda su oni prvi, prvi u citatima o poštenju i moralu, prvi na iftaru. A iza toga lagano idu štele, guranje, trgovina na malo i sitno i još sitniji interesi.
A opravdanje je uvijek spremno. Jer ako ne ja, neko drugi hoće sigurno. To nije opravdanje. To je priznanje da se obraza nema! To nije samo slabost, to je odustajanje od karaktera.
Nekada su ljudi za riječ davali glavu. Danas ima onih koji bi bez razmišljanja dali i guzice (da izvine ko govori) – samo da ih se ne dira. Glave ne daju jer njihova je najpametnija i bez nje smo donji.
A najveći naš poraz je u tome što nas vode ljudi koji nemaji ni gram časti dok se ko hijene mlate oko komada vlasti. Vode nas ljudi koji su do jučer jedva sastavljali dvije rečenice. Danas odjednom pišu statuse, moralne lekcije i političke analize kao da su godinama kolumnisti, čuj mene komunisti. Ipak odaje ih ona jedna rečenica koju se odvaže sami dodati na već generisan teks i sve greške u njoj. Znaju svi ba da to oni ne umiju, ali narod šuti, šuti jer čeka da bude završen…
Najtužnije je što smatraju da smo svi glupi i da ne vidimo kako se skrivaju iza svih tih silnih paravana, kako nam Aliju otimaju i vole više od nas, a do jučer su ga samo u psovkama spominjali…
Ali opet nije do njih – do nas je. Možda je pravo pitanje zapravo jednostavno: kada ćemo mi kao društvo biti spremni tim ljudima reći dosta i konačno ih smjestiti tamo gdje im je mjesto, a ne tamo gdje su sami sebe navikli gledati.
A ramazan k’o ramazan, ne iskazujemo mu poštovanje velikim slovom i ramazan nije alibi za karakter koji nikad nije postojao – nije tu da nas uljepša pred drugima. Ramazan je tu da nas razotkrije pred samima sobom.
Iftarit’ more svako, na sehuru se poznaju junaci.
Živjeli i da nam Allah veliki ukabuli!
(NKP.ba)
