U nedjelju, drugog dana ramazana, u prostorijama restorana “Polo” organizovan je zajednički iftar za predstavnike kalesijskih džemata, članove Skupštine Medžlisa, predstavnike javnog društvenog života i mnogobrojne prijatelje Medžlisa.
Tom prilikom je upriličena i promocija monografije “Znakovlje vremena saračkog insana” autora Envera ef. Alića.
Tradicionalno, već četvrtu godinu zaredom, Medžlis IZ Kalesija organizuje zajednički iftar za predstavnike kalesijskih džemata, prijatelja Medžlisa, članove Skupštine Medžlisa Islamske zajednice Kalesija.
Ovog ramazana, 1435. h.g., na iftaru upriličena je i promocija monografije “Znakovlje vremena saračkog insana” autora Envera ef. Alića. Promotori su bili Osman Halilović i Mujo Zulić. Stihove iz monografije je čitao Nermin Hodžić.
Također, prisutnima se obratio i Enver Alić, autor djela.
Nakon promocije djela “Znakovlje vremena saračkog insana” i iftara, prisutnima se obratio i predsjednik MIZ Kalesija, Muharem ef. Mešanović, koji se svima zahvalio na dolasku na iftar i promociju knjige, kao i dosadašnjem nesebičnom pomoganju Medžlisa u njegovom radu.
*** U nastavku Vam donosimo obraćanje recenzenta-Osmana Halilovića, kao i autora-Envera ef. Alića.
IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA – MONOGRAFIJE I MEDŽMUE
(Iz recenzije Osmana Halilovića)
Rijetko se među bošnjačkim familijama, na prostorima sjeveroistočne Bosne, nađe poneka koja pamti svoje pretke barem sedam generacija unazad. Upuštati se u traženje odgovora na pitanje: zašto je to tako? – bio bi težak poduhvat. Da li su tome doprinijele specifične historijske okolnosti i činjenica da se veliki broj bošnjačkih familija, na ove prostore, naseljavao nakon niza migracija i progona van prostora današnje BiH!? U kolikoj mjeri je to nasilno kidanje korijena i nosanje topraka u bošći uticalo na bošnjački genealoški zaborav!? Da li je i činjenica da su Bošnjaci (uprkos bogatoj književnoj tradiciji i pomno gajenom kultu pismenog bilježenja u islamsko – orijentalnoj tradiciji, s kojom su imali blizak stoljetni dodir), ipak, u kulturi pamćenja, bivali usmeni narod uslovila taj zaborav potvrđujući, još jednom, istinitost Bašeskijinog poučka: Što se zapiše ostaje, što se pamti-nestaje.
Imajući u vidu upravo tu sklonost ka zaboravu, pospješenu, napriliku, i historijsko – političkom sudbinom jednog starog naroda koji je, ipak, više od jednog stoljeća bivao nacija na čekanju, mora da nas raduje pojava čitave plejade monografskih, dnevničkih, memoarskih i genealoških tekstova na prostoru Srednjega Podrinja i Spreče, u posljednih nekoliko godina (Tosunbegović, Omerović, Uzunović, Šabić, Šahbegović, Mahmutović, Duraković…) U tom kontekstu, pojavljivanje bogate i, po unutarnjoj strukturi, unikatne monografije prof. Envera Alića “Znakovlje vremena saračkog insana” jeste vrijedan kamen u tom bošnjačkom bedemu za odbranu od zaborava. Ta potreba da se upamti i zabilježi bogata tradicija mjesta Sarači, dokle pamćenje i dokumenti dosegnuti mogu, i jeste motivacija autoru za jedan ovako vrijedan poduhvat, kako sam kaže: “…ujagmiti ono što se, posigurno, u ovom vremenu dade i može spasiti od zaborava”
U višeslojnom i interdiskursivnom tekstu knjige koja je pred nama, nailazimo na, po prvi puta, sistematski obrađen pregled historijskog nastanka i razvoja naseljenog mjesta Sarači, koje se nalazi na teritoriji današnje općine Kalesija. Taj dokumentovani historijski hod jednog naselja, njegove geografske odlike, obrada njegovih toponima, rodoslovlja saračkih porodica, kao i bilježenje niza vrijednih etnografskih elemenata vezanih za tradiciju ovoga sela, a na izvoru dokumenata i predaja, opravdavaju u potpunosti formalnu odrednicu monografija u podnaslovu knjige.
Međutim, autor u ovoj knjizi i pripovjeda, gradeći, tako, narativne pasaže koji, iako su, u tematskom smislu, integralni dio ove knjige, mogu da funkcionišu i kao samostalne cjeline (Šta sve zna kruška Huseinbegovača). Poetizirajući predaje koje prenosi, pa i mnogobrojne crtice iz običnog života Saračana, autor, tako, slobodno prelazi granice monografije kao naučno popularnog žanra. I ta žanrovska sloboda će, zapravo, učiniti ovu knjigu, njenu strukturu i stil, unikatnom u ovoj vrsti tekstova kod nas, u posljednje vrijeme. Autor koji je ponikao u Bosni – međašu svjetova, a koji je, na dubljim duhovnim nivoima, kalemljen na islamskom orijentu tako, možda nenamjerno, ali veoma uspješno, u ovoj knjizi pravi jednu fluidnu sintezu između zapadnjačkog i istočnjačkog odnosa prema činjenicama, između monografije kao zapadnog i medžmue kao, isključivo, islamsko – orijentalnoga žanra.
Tako bi se i stil knjige “Znakovlje vremena saračkog insana” mogao, po svojim senzibilnim i jezičkim značajkama, pratiti na dva posebna ali, ipak, povezana kolosjeka; dva međusobno nadograđujuća pola: zapadnom i istočnom; racionalnom i emotivnom. U slučaju prvoga, autor nam daje jezgrovit pregled historije Sarača i okoline kroz srednjovjekovlje (stećci na Rosuljama), period osmanske uprave, vrijeme austrougarske vladavine, Kraljevine i socijalističke Jugoslavije. Sa šireg plana historijskih i društvenih gibanja vodi nas ka užem planu historijske sudbine samoga mjesta Sarači (doseljavanja, migracije, društvene prilike i život pod raznim političkim sistemima); dokumentovano bilježi imena i biografije sugrađana poginulih u dva posljednja rata; značajne ličnosti iz Sarača kroz historiju (posebno je historiografski važna zabilješka o Huseinu Aliću, zamjeniku komandanta Zelenog kadra Nešada Topčića); daje vrijednu sliku etnografskog naslijeđa ovoga mjesta (vodenice, stari zanati, običaji, kulinarske zanimljivosti…).
A onda, uporedo sa tim dokumentarističko – esejističkim pristupom tematici, autor; svjestan da tradicija jednog mjesta i društva nije samo zbir činjenica i materijalnog naslijeđa; pokušavajući da prizove i očuva duh jednoga vremena – pribjegava poetici: ispisuje narativne i, često, veoma emotivne crtice iz kolektivnog sjećanja Saračana; ne prikriva nostalgiju jer je ona autentično osjećanje i, na kraju, tu osjećajnost i duh saračkog insana pretače u poeziju posebnog senzibiliteta.
Iako se u pasažima sa faktografskom osnovom autor, uglavnom, drži naučne terminologije i, tome primjerenog, hladnog jezičkog izraza, već u autorskom komentaru tih fakata (npr. radne i vojne knjižice Saračana, nakon Drugog svjetskog rata sa nacionalnom odrednicom – neopredjeljen) njegov jezički izraz dobija na toplini, a sa anegdotama, predajama i poezijom dolazi do vrhunca svoje senzibilnosti. Taj jezički stil je protkan nepatvorenim neoromantizmom, a u poeziji, često, upućen na stil i motive orijentalne islamske poezije. Gdje god je moguće autor će, u izrazu i jeziku, umjesto modernoga izabrati starinsko. To njegovim zapisima daje neku vrstu autentične patine, anahrono je tu u funkciji očuvanja jedne tradicije: “Kad se sjetim samo onog Mustafe Mehina i njegova eglena, i danas se, evo, sav nekako duhovno uskomješam. Bio on veoma pametan insan u fameliji Alića, bistar, razgovoran, čak bi i sultanu mogao dževap dati, i to dževap da vrijedi-ama bio pravi insan iz Sarača, butum Bošnjo i butum musliman. Nije njegov muhabet ličio na priču koja je tuhafli bujala kao kakva seoska potočina, već lijepo kazivanje koje krijepi dušu i izaziva hoćkost. Znao je rasporediti životne dane i imao je vremena, kad mu se na sijelo dođe, da egleniše a eglen mu bio kao da sve iz kakvog učevnog kitaba kazuje. Sijeldžijama je znao ispričati osvajanje Andaluzije bolje nego kakav softa iz medrese…”
Upravo kroz taj pomalo maniristički, anahroni izraz kojim, nerijetko, u pripovjedanju i poeziji, gradi vrlo originalne poetske slike i poređenja (Nije njegov muhabet ličio na priču koja je tuhafli bujala kao kakva seoska potočina…) autor daje subjektivni pečat ovoj knjizi što je čini bogatijom od uobičajene znanstvene monografije. Bogatijom u smislu da autor u njen tekst tka, ne samo važne činjenice iz historije i tradicije rodnoga mjesta, nego utkiva i sebe samoga, svoju senzibilnost, svijest o prolaznosti ljudi i vremena, ali i o ljepoti življenja; tog velikog Božanskog dara; koji se, ni na njivi dunjaluka, ne završava smrću jednoga čovjeka i njegove generacije – nego nastavlja dalje: kroz živu riječ bašluka, kroz vrijednosti, vjeru i običaje; veselja i žalosti; blagoslove tla i uroke historije – koji su zajednički svima: i prvima i potonjima, i precima i potomcima.
Osman Halilović, recenzent
Poštovani,
Moj selam ide svima vama i neka su vam berićetni svi dani i sve noći ramazanske. Ramazan mubarek olsun!
U “Znakovlju vremena saračkog insana” ispisao sam odu o Saračima i Saračanima. Primjetno je da ih sve redom volim, i one mrtve i one žive.
Dževad Karahasan, književni filozof i filozofijski književnik svih vremena, jednom prilikom je izrekao krasnu misao: “Nema stvari koja će ljudsko sjećanje i pamćenje, individualno i kolektivno, čuvati tako dobro i pouzdano kao knjiga.” Slijedeći ovu njegovu sentencu, odlučio sam se na pisanje monografije svog rodnog mjesta. Zato, i samo zato je ova moja monografija Sarača pokretni spomenik sa dosta poruka i epitafa, svojevrsna sehara bez katanca, koja se uvijek može otvarati i iz nje uzimati ljudsko iskustvo iz davnine. Knjiga “Znakovlje vremena saračkog insana”, za sve Saračane ali i ostatak svijeta, najbolje je mjesto i najbolji način da se pohrani i sačuva vrijeme i strujanje svakodnevnog saračkog života, da se sačuva predodžba o svim živim i umrlim Saračanima.
Zato ja sada i ovdje preporučujem svojim Saračanima, ali i svim drugim ljudima na dunjaluku, da dostignu visok nivo samopoštovanja i da uzmu sebi u zadatak da, onako čerlićaplinovski, vole sami sebe. Čarli Čaplin (Charlie Chaplin) je volio samog sebe pa se oslobodio svega što nije bilo zdravo u njemu i što ga je vuklo ka dnu dalje od njega samoga. Ja sada i ovdje na ovom organiziranom iftaru od strane predsjednika MIZ-e Kalesija, Muharema ef. Mešanovića, molim sve one koji su još uvijek na spisku dunjaluka da užurbano shvate koliko vrijede, jer svaki pojedinac ima svoju vrijednost. Vrijednost traži vrijeme, a najbolje vrijeme za to su ovi ramazanski dani. Vi u vremenu tražite sebe kao vrijedne i zavolite svoje pozitivne vrijednosti, zavolite plemenitost u sebi i ne potiskujte je ustranu.
Prijatelji Medžlisa Kalesija, poštovani predstavnici džemata i Skupštine Medžlisa,
Ako imate u ovim ramazanskim danima radnike u vašim firmama ili vašim službama, a još i poste, neka vaša plemenitost prema njima dođe do izražaja. Šansa je to velika da insan bude insanom. Hvala vam što ste došli i što je vaš um usvojio islamske vrijednosti i što je vaše srce preko promocije ove monografije postalo sehara sjećanja na naše pretke. Hvala!
Enver Alić
(NKP.ba)
