Horion Bosna: Braća Morići, ubijeni ali ne i zaboravljeni

“Horion Bosna” je rubrika koju na NKP kalesijski.com objavljujemo utorkom i petkom.
Ekipa Horiona je ovoga puta pisala o braći Morićima.

O velikom broju bosanskohercegovačkih porodica  i pojedinih njihovih članova očuvao se spomen u narodnim pjesmama. Češće se spominju prezimena, a rjeđe dolazi ime i prezime. Od tih porodica neke su  još uvijek brojne, od nekih opet živi samo po koji  član, dok su neke potpuno izumrle. Nekoliko uglednijih sarajevskih porodica spominje se pretežno u narodnim pjesmama.

Od svih tih sarajevskih porodica najviše se pjeva o Morićima . Po njihovom imenu poznat je i  jedan han Gazi Husrevbegova vakufa u Sarajevu koji  je, zbog toga što leži u srcu čaršije, poznat po cijeloj zemlji (Morića han).

Pogibija dvaju braće Morića, opjevana u narodnoj pjesmi, desila se 1757. godine i odmah iza toga nastala  je ona dirljiva pjesma o tome događaju, koja se i danas pjeva.

Prvi pomen na porodicu Morića potiće iz fermana s kraja 1722. godine, a upućen je na bosanskog vezira  i sarajevskog kadiju. Ovim  fermanom je data dozvola Mustafagi Moriću za gradnju jednoga mlina  u Sarajevu kraj Careve ćuprije u Donjim Tabacima. Mustafaga je sagradio mlin sa devet vitlova koji  je radio sve do 1870. godine kada je propao prilikom bujice Miljacke. Mustafaga Morić bio sin Hasanagin i  bio je janičar u časti serdengečdije, a bio je oženjen Aminom kćerkom nekog  Ahmedage, a unukom Ibrahimaginom. S njom je imao  tri sina: Mehmeda, Ibrahima i Aliju i kćer Atiju.  Umro je koju godinu prije 1756. i pokopan kraj munare Vekilharčove džamije. Mjesto natpisa uklesana je sablja na spomeniku iznad glave. Spomenuti mlin naslijedili su sinovi Mehmed i lbrahim.

Amina imala brata koji je bio paša i da je on  jednoga dana posjetio sestru u staroj Morića kući u Vekilharčovoj mahali i kako je tom prigodom, otpasavši sablju, natakao gajtan na vrat Mehmedu i Ibrahimu, a Aliji udario šamar i kad ga je Amina upitala  šta to radi, rekao joj je da šuti i da će joj donijeti  vode iz Toplika da se napije, što je i učino. Neko je  to kasnije Amini protumačio, kako će joj ona dva sina  biti udavljena, Alija će mlad umrijeti, a ona će piti  vodu da goni muku sa srca. Koliko je ovo pričanje  istinito, naravno se ne zna, ali je istina, da je Alija  umro kao mladić, a da su Mehmed i lbrahim bili udavljeni.

I Mehmed i Ibrahim su bili age, i vjerovatno su bili serdengečdije kao i otac im.  Mehmed je prije 1756. godine obavio hadž, ali je u narodu ostao poznat po nadimku Pašo koji se i u pjesmi pominje.

Kako je došlo do pogibije braće Morića?

Godine 1747.  u Bosni, a naročito u Sarajevu, zavladali su neredi i pobune. Ta anarhija trajala je punih  deset godina, a nastala je deset godina nakon one rijetke jednodušnosti i besprimjernog sklada između Bošnjaka i bosanskog vezira, što se pokazala pri  obrani zemlje od austrijske navale (Banjalučki boj 1737. godine). Savremeni kroničar  Mula Mustafa Bašeskija zabi1ježio je, da su te nerede  po svoj prilici skrivile paše, koji su počeli tlačiti siromahe i progoniti ih, što je ponukalo sve građane, iz milosti prema siromasima, da se suprostave protiv  paša i njihova nasilja.
Bašeskija navodi da : “U tom  vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovijednik, ni  kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije  stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod  od pašinskih nasilja, i da ne  daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili  malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke  kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče  sakupili u narodu silu novaca.” Ali ta jednodušnost  nije dugo potrajala. Došlo je do međusobnih borbi i  prolijevanja krvi. Oko 150 ljudi platilo je životom u  samom Sarajevu. Po predaji zavadili su se u Sarajevu Morići i Halilbašići, a njihove pristaše borili su se  kao dvije neprijateljske vojske.

Ovi nemiri dojadili su Sarajlijama (prije svega trgovcima) i nekoliko se trgovaca sporazumilo sa gradskim  zapovjednikom Mehmedagom, te prevarom dozovu u  agin konak bašeskiju desetoga odjela Sari Murata te  ga zatvore i pogube. To se desilo 4. marta 1757. godine. Kada su to čule pristalice Sari Murata navale na konak i ubiju šest trgovaca. Građani, koji su se zgražali nad ubojstvom  onih trgovaca, sakupe se sutradan i pohvataju kolovođe –  njih 23 – i odvedu u grad (tvrđavu). U tvrđavi su svi podavljeni. Po onovremenom običaju svako je izvršenje smrtne kazne oglašeno Sarajlijama jednim topovskim hitcem. Među ovim nesretnicima bila su  i dva brata Morića: Hadži Mehmedaga (Pašo) i Ibrahimaga.   Mehmedaga Halilbašić, valjda kao zaim, odveden je  u Travnik i ondje pogubljen. Time je učinjen kraj desetgodišnjoj anarhiji u Sarajevu.

Jedino smrt braće Morića opjevala je narodna  pjesma, a spjevao ju je po svoj prilici neko od njihovih pristaša. Jedino je njima neko uzidao spomen ploču u zid dvorišta Vekilharčove džamije, koja i danas stoji, a natpis na njoj u prevodu glasi:

“Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar  te obojicu usmrti za čas. Ostaviše majku punu  žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim  uzdahom napisa se datum. — Njima bi vječita pogibija 1170.”

Pjesma i spomen-ploča pokazuju naročitu pažnju  spram Morića, no čime i kako su oni jedini to zaslužili, ne zna se.

Pjesma o pogibiji braće Morića

Zabilježeno je deset varijanti pjesme o pogibiji braće Morića, a vjerovatno je najljepša je ona  što ju je zabilježio Ivan Marunović u Sarajevu od postolara Muharema Porče, a glasi: