Heroji poslije bitke. Tačnije, poslije još jedne izgubljene bitke. Tako u očima nas, roditelja koji pišemo ovo pismo i koji smo prosvjetni radnici, izgledaju istupi brojnih političara i “stručnjaka” po političkoj liniji koji uzimaju sebi za pravo da komentarišu nesretnu sudbinu Mahira Rakovca i njegove porodice okrivljujući sve osim sebe.
Gospodo draga, krivi smo svi mi za ono što nam se dešava, a kada je obrazovanje u pitanju krovna institucija u svim kantonima je Ministarstvo obrazovanja, koje je i najveći krivac. Zašto ovo tvrdimo? Prosvjetni radnici u školama rade po NPP koji donosi Ministarstvo, prijem tih radnika vrši se po Pravilniku koji donosi Ministar, radnici se primaju na onoliko vremena koliko je navedeno u konkursu, a raspiše ga Ministar, odgojno –disciplinske mjere prema učenicima se izriču na osnovu Pravilnika kojeg donosi ministar, školama rukovode direktori kojima saglasnost daje ministar, školama upravljaju Školski odbori koje na prijedlog ministra imenuje Vlada itd.
A ko je ministar? Ministar je, u pravilu političar, istaknuti član političke partije koja je na vlasti i koji o obrazovanju i odgoju obično ne zna mnogo, a i ono što zna ne može realizovati ukoliko mu srtanački šef ne dozvoli.
Ovakva situacija je, manje više, ista u svim kantonima, a kada je Tuzlanski kanton u pitanju ona je još dramatičnija. Ministar obrazovanja, Zlatan Muratović je poznati harmonikaš, član SBB-a, koji ima nekoliko godina radnog staža, na određeno vrijeme. Od prvog dana svog ministarskog mandata on je uz pomoć stranačkog šefa Fuada Hadžimehmedovića počeo sa dosad neviđenom politizacijom osnovnih i srednjih škola Tuzlanskog kantona.
Prvo je Hadžimehmedović sjeo sa SDA i podijelio škole po političkoj liniji, a onda je istaknutim članovima SBB-a u Tuzli upućen mail u kome se navodi: “molim Vas da ukoliko ste zainteresovani da konkurišete na poziciju direktora u osnovnim i srednjim školama dostavite svoje biografije u prostorije Saveza najkasnije do petka 18.12.2015. godine. U nastavku Vam dostavljam spisak škola koje su u podjeli pripale nama i to osnovne škole: Bukinje, G. Tuzla, Mejdan, Miladije, Novi Grad, Sjenjak, Slavinovići, Solina, Centar za obrazovanje učenika oštećenog sluha, a srednje škole su: Gimnazija Ismet Mujezinović, Gimnazija Meša Selimović, Elektrotehnička i Saobraćajna.”
Pitamo ministra i njegovog šefa: Kako može pripasti tebi nešto što nije tvoje i što nije tvoja babovina? Zar školama trebaju rukovoditi oni koji biografiju donesu u Savez? Svi znamo da “riba smrdi od glave” pa ako “glavu” kuće postavlja političar, koji je prošao obrazovni sistem Irana (Hadžimehmedović), onda se s pravom trebamo zapitati šta našu djecu čeka u školama. Podobni, politički direktor neće biti sposoban rješavati najelementarnije stvari u školama, a kamoli nositi se sa epidemijom vršnjačkog nasilja. On neće znati usmjeravati nastavnike kako da educiraju roditelje (“Kako biti dobar roditelj”), obraćat će se partijskom šefu umjesto nadležnim institucijama, primat će u radni odnos politički podobne, a ne sposobne itd. A najveću štetu trpit će naša djeca.
Iako smo i sami prosvjetni radnici, jako smo razočarani i činjenicom kada u školama vidimo grupisanje nastavnika po političkoj liniji i sve veće narušavanje međuljudskih odnosa, jer znamo da su dobri međuljudski odnosi u školama jedan od ključnih preduslova za njihovu uspješnost, i obrnuto. Nije rijedak slučaj da direktor i pedagog škole ne komuniciraju jer su iz različitih političkih partija. Učiteljice se nadmeću ko je bliskiji sa partijskim šefom, lajkaju njegove slike na facebooku, umjesto da se nadmeću koji je uspješniji u radu sa djecom. Direktori pozivaju na manifestacije partijske rukovodioce i javno im se zahvaljuju. Stranački rukovodioci, mimo svih propisa, postaju direktori škola, uz saglasnost ministra.
Vijećnici u općinskim vijećima, mimo propisa, postaju članovi školskih odbora, uz saglasnost Vlade itd. Ministar i njegov šef su nekim svojim članovima već unaprijed obećali da će biti direktori, a da bi to postali drugi će članovi biti u Školskom odboru. Tako danas možete susresti na ulici veliki broj nastavnika sa skromnim iskustvom, a još skromnijim znanjem i zvanjem, kako vam bez imalo ustezanja i neprijatnosti kažu da će biti direktori. Obećano im. Drugi govore da će u Školske odbore kako bi smijenili postojeće direktore zato što nisu iz njihove partije. Naređeno im. A kada to ispune onda i oni mogu očekivati nagradu.
Gdje je u svemu ovome odgoj i obrazovanje naše djece? Ministarstvo očito nema vremena da se time bavi, a i nastavnici ga, na žalost, sve manje imaju, jer je bavljenje politikom postalo primamljivije. Vide i nastavnici da su početnici postali ministri i stranački šefovi, pa što ne bi i oni u politiku!!
Dragi nastavnici, koleginice i kolege poručujemo vam da se, za dobrobit naše djece, kanite politike i političara, da umjesto o njima razmišljate o djeci, njihovom ponašanju, uzrocima takvog ponašanja, porodicama iz kojih dolaze, posjećujte njihove porodice, rješavajte probleme, a ako ne možete surađujte sa institucijama i osobama koje to mogu.
Ministru i svim zaposlenicima u Ministarstvu poručujemo da rade na kreiranju propisa kojima će se stati u kraj vršnjačkom i svakom drugom nasilju u školama, da izdvajaju sredstva za formiranje ustanova koje će raditi sa “rizičnom” djecom, da upošljavaju stručne, imenuju sposobne i stvaraju bolje uslove za rad u školama, te uslove za obaveznu edukaciju svih roditelja jer nikada nas niko nije učio kako biti dobar roditelj, a neupitno je da svi to želimo. U interesu djece je da nastavnici, roditelji i ministarstvo budu na istoj strani i čine sve da ih osbosobe za život u 21. stoljeću.
Da se nikada i nikome ne ponovi Mahirova sudbina.
.
(NKP.ba)
