Sinoć/jutros rano (11./12. juni 2016. – 7.ramazan 1437. godine po Hidžri) u jendom kalesijskom ugostiteljskom objektu svjedočili smo veoma neugodnoj situaciji.
Dok sam tokom sehura razmišljao o tome kako taj sramotan čin policajca (ruku na srce – pojedinca, NE cijele Policjske stanice/službe), prijaviti nekome, ili sačekati još jedan dan, u cilju provjere da li se radi o “slučajnoj” policijskoj provjeri, ili pak o ciljanoj i naručenoj kampanji, prijatelj (koji je svjedočio istom događaju) je na vlastitom Facebook profilu napisao status koji je slikovito opisao ovaj sramotan događaj, ali i upozorio na veliki problem…
Piše: Mirsad Mehmedović
Moram ispisati jedan, za muslimana u 99.9 postotnoj muslimankoj zajednici, poražavajući odnos nedžamijske populacije prema nama koji smo “zalutali”.
Naime, sinoć je, kao u i cijeloj Bosni i Hercegovini bila subota, za Kalesiju to znači sasvim obična noć u kojoj se omladina, uglavnom nezaposlena, dođe opustiti uz piće koje im finansiraju roditelji. Tako je i sinoć bilo, a ramazan je i u Kalesiji, kao i u cijelom svijetu. Da stvar bude gora, muzika iz kafića (čije ime stvarno ne mogu napisati jer ga vlasnik mijenja toliko puta da mu i pojedini političari preletači zavide na brzini mijenjanja naziva pored svog imena) dopirala je do klanjača teravije u punoj džamiji u centru Kalesije.
Ali hajde, pa zaboga, nismo u Švicarskoj u kojoj se, kaže kasnije jedan iz dijaspore, ovo ne bi moglo desiti, te bi osjećajni Švicarci stišali muziku za vrijeme obavljanja namaza u obližnjoj džamiji.
Helem, neka se time bave odgovorni inspektori, koji vode računa o udaljenosti kladionica i kafana od dvorišta škole.
Ono zbog čega sam ovaj status naslovio ovako jeste druženje jednog dijela postača klanjača nakon teravije, a to mogu u jedinom kafiću u Kalesiji koji je za vrijeme ramazana promijenio period radnog vremena.
Preciznije, u toku ramazana Caffe Plus radi od 18:00-02:00, što je fantastična stvar za nas muslimane koji ne spavamo od teravije do sehura, pa možeš negdje fino sjesti s društvom.
Manje fantastična stvar je to za islamofobičnog policajca koji, ničim izazavan, se pojavljuje na vratima sam kao duh i pita mog prijatelja i mene, dok smo se stojeći rastajali dobrih sedam i pol minuta: “Šta je ovo?”.
Pokazujući na papir zalijepljen na vratima, na kojem fino isprintano piše radno vrijeme (veličine slova 72pt). Kontamo da ne vidi dobro, pa mu moj prijatelj reče da je to radno vrijeme u toku ramazana.
Pored osobine islamofobičnosti, krasi ga i neprofesionalizam, pa nastavlja na nama trenirati strogoću uvođenja reda i mira te nama komentariše da treba za to imati papir. Nije istakao da na njemu treba biti i pečat.
Kažemo mu da mi nemamo ništa s tim i da smo gosti, a ne vlasnici pomenutog lokala.
Dok mu supruga vlasnika (u daljem tekstu Selma) pomenutog lokala pokazuje neki papir, on uporno pokušava opravdati svoj dolazak po, možda, nečijoj prijavi/naredbi te nastavlja sa nekom hašišarskom pričom o tome kako to nije po zakonu i da taj papir nije dovoljan.
Kasnije, dok u glavi već pišem ovaj status, pitam Selmu je li imaju dozvolu da promijene radno vrijeme. Kaže kako su oni zahtjev za promjenu radnog vremena predali na vrijeme, ali im čovjek u Opštini nije znao kako napisati nešto za porez, jer su prvi koji mu to traže.
Da skratim, zbog neupućnosti u zakon o onome čime se dotični gospodin u Opštini bavi, njima, istini za volju, tek u ponedjeljak iz porezne “stiže” papir. Neću da kažem da je u redu samovoljno mijenjati radno vrijeme, treba poštovati zakon, ali je još manje uredno to da se odgovorna osoba u toku dana podnošenja zahtjeva za izmjenu radnog vremena ne edukuje i završi stranci potrebnu papirologiju.
Helem, ne znam koje je radno vrijeme diskoteke iz koje je dopirala muzika u džamiju, ali sam poprilično siguran da su je zvučnici ispuštali s previše decibela (u oznaci dB) i da je to veće remećenje reda i mira nego je to bilo od strane šake muslimana u pomenutom kafiću.
Zaključak: Treba uraditi bolju izolaciju na džamiji, a nakon namaza se razići svojim kućama. : )
A, tako mi Allaha, mi u tom kafiću nismo stvarali buku ni približno onoj slatoj iz obližnje diskoteke.
Mladi bračni par koji vodi poslove pomenutog kafića nije, kao većina “normalne” omladine, napustilo BiH. Ostali su tu gdje jesu, bore se poštenim radom da opstanu kao i svi mi ostali.
I šta sad? Treba ih ugnjetavati? Ne treba raditi po zakonu i kažnjavati sijaset lokalnih privrednih moćnika zbog nepravilnog parkiranja, treba na mladima trenirati strogoću i utušiti ih?
Neka. Znam ja nas!
Sreća pa je Škoro (kalesijski policajac) navratio kad je vidio pomenuto maltretiranje svog kolege, otvori vrata i reče par ohrabrujućih rečenica, a da nije, napisao bih ACAB.
No, reći ću ovako, da sam ja policajac stidio bih se onakvog kolege, koji, saznadoh kasnije, već nekoliko puta dolazi sa istom pričom i svaki put pokisao ode sa vrata kafića.
STOP ISLAMOFOBIJI U KALESIJI! I muslimani su ljudi.
Selam alejk.
.
(NKP.ba)
