Bio nekoć neki bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i magarca. Odlučili su otputovati kako bi radili i upoznali svijet. I zaputili se sa svojim magarcem.
U prvom su selu čuli komentare: “Pogledajte samo ovog neodgojenog neotesanca… Dok on jaše na magarcu, njegovi roditelji moraju iza njega klapati.”
Na to žena reče svome čovjeku: “Nećemo dopustiti da ljudi pričaju loše o našemu sinu.”
Čovjek skine dječaka s magarca i sam ga zajaše.
U sljedećem selu čuli su kako ljudi govore: “Vidite ovoga bezobraznika… Pušta da mu žena i dijete pješače, dok je on zajahao magarca.”
Nakon toga su zamolili majku da se popne na magarca, dok su otac i sin vodili živinče.
U trećem su selu čuli kako ljudi govore:
“Jadni čovjek! Premda je cijeloga dana teško rintao u polju, prepustio je ženi da jaše na magarcu. K tome i vidite to jadno dijete: Pored takve nemajke on se nema kada radovati ni nasmijati.”
I nastaviše put jašući svih troje na magarcu.
U sljedećem su selu čuli komentare od ljudi: “Pa ovih troje su zbilja stoka u usporedbi sa živinčem na kojemu jašu. Pa slomit će jadnom magarcu kralježnicu pod svojim težinom.”
I odlučiše da će svih troje ići pješke pored magarca.
U sljedećem selu nisu vjerovali svojim ušima kad su čuli kako ljudi govore: “Pa, pogledajte samo te idiote! Pješače premda imaju živinče koje bi ih moglo nositi.”
Nikad narodu ugoditi.
(NKP.ba)
