PODIJELI

Otvaram oči, sunce je već odavno izašlo. Čujem glas svoje majke, dok je brat iz daleka doziva. Jutro kao i svako drugo. Čujem i komšije, koji sa svojim unucima šetaju. Pločnikom odzvanjaju koraci, čuje se blagi žamor djece. Ovo jutro bas je živo. Tu su moji drugari sa svojoj djecom, moje komšije iz dijaspore došle su na odmor. Međutim ja neću ustati.

Sigurno se pitate gdje je moj babo? Ja bih ovo jutro ustao i zagrlio svoju majku i brata. Moja majka bi skuhala kahvu i popili bi je u tek pokošenoj avliji u kojoj smo skupa provodili ljetne dane, ali ne mogu. Davnog 11. Jula ’95-te mene i babu odvojiše od brata i majke. Od tada mi više nismo uz njih. A sada u ovom prelijepom sunčanom danu babo i ja ležimo prekriveni zemljom i zaključani između dva nišana. Tu smo jer smo bili “drugačiji”, a nikome nismo zlo željeli.

Odakle ono prelijepo jutro? Nije ono prelijepo, moja majka priča sjedeći između naših mezara, dok moji drugovi šetaju sa djecom pločnicima Potočara, svi su tu i sve ih volim, ali ih ne mogu zagrliti. Metak me nije bolio, ne može se mjeriti metak sa bolom majčine suze koja padne na zemlju kojom sam pokriven. Boli ta kap, a boli i činjenica da je moj brat tog 11. jula izgubio je riječ “brat” u svom riječniku, više nikoga tako ne zove. Ja sam ga toliko puta dozivao samo me on ne čuje. Pomirio sam se sa tim.

Samo jedno vas molim braćo moja draga, nemojte nas zaboraviti! Ne dozvolite da ovi pločnici oko nas ne osjete vaš korak. Da naši mezari zarastu i nestanu kao da nikad postojali nismo. Ne dopustite da nema ko podići ruke i dovu Bogu dragom uputiti. Ako to dozvolite, Srebrenica će nam se ponoviti! Učite svoju djecu, da nikada ne zaborave 11. juli i našu Srebrenicu!

Piše: Muhamed Hadžić

(NKP.ba)

PODIJELI