Sve u svemu, mnogo informacija, i što treba i što ne treba, ali i jedna tužna slika skromnog i teškog života običnog bh. čovjeka, koji se ovim popisom, na kraju, neće vidjeti, zabilježila je u svom pismu jedna od popisivačica nakon prvog dana provedenog na terenu
Prvi dan popisa stanovnika u BiH nakon više od dvije decenije obilovao je raznoraznim neočekivanim situacijama, u kojima su se našli i popisivači, s jedne strane, i zatečeni građani s druge strane.
Kratak rezime prvog iskustva popisivača među bh. stanovnicima…
*
– Naporno je, boli me zglob desne ruke od pisanja, ali preživjela sam prvi dan. A da je zanimljivo i šaroliko, zaista jeste… Imala sam u svom krugu jednog nesretnog, starog i usamljenog udovca, koji mi je usput ispričao svoju životnu priču… U drugoj kući su me dočekali domaćinski, pa su čak i ručak skuhali dok sam ja obavljala svoj posao. U jednoj kući sam zatekla baku koja je skoro zaplakala kada sam krenula, pa sam je na kraju morala tješiti… Ali, naiđoh i na puno praznih kuća, na prodaju ili tek pustih, bez igdje ikoga.
Odgovore na pitanja o nacionalnom i vjerskom izjašnjavanju svi super znaju i ‘pucaju'o k'o iz topa, ali zato dimenzije kuhinje i životnog prostora moram sama s njima računati. Sve u svemu, mnogo informacija, i što treba i što ne treba, ali i jedna tužna slika skromnog i teškog života običnog bh. čovjeka, koji se ovim popisom, na kraju, neće vidjeti.
**
– Ljudi su ljubazni, nude me kafom, sipaju sok i ne pitaju želim li ga, kažu mi da uberem grožđa iz dvorišta, daju mi bombone, zovu me da ostanem na roštilju… Pričaju mi svoje životne priče (ne tražim to i ne treba mi, ali svejedno), pa se više osjećam kao psiholog, a ne kao popisivač…
(NKP.ba)
