Dvadeset minuta vožnje od Tuzle, daleko od očiju javnosti u vojnoj bazi Dubrave žive tri porodice za čije postojanje malo ko zna. Vojska ih je primila i ponudila im utočište u maju kada su klizišta uništila njihove domove. U vojnoj je bazi tada smješteno mnogo porodica, dva sela koja je zemlja progutala. Svi koji su imali gdje otišli su, a sa njima je otišla i pomoć i briga za one koji su ostali.
Zekira Ikanović još uvijek sanja kako zemlja guta kuće, čuje zvuk čupanja korjenja iz zemlje i pucanje zidova. Iako joj kuća nije u potpunsti uništena, preživljeni strah za život svoje djece i vlastiti život jači su od želje za povratak u napola narušeni dom. Najteže joj je, priča, bilo zbog djece, naročito osmogodišnje Dinele.
„Plakali su na početku, tješila sam onoliko koliko sam mogla. Prvo sam morala sebe da utješim, jer i meni je teško bilo to sve podnijeti. Imam sina od 20 godina koji se na početku nikao nije ovdje pojavljivao, bilo ga je stid i kamera i svega. Mada tu nema stida, to je od Boga, ali eto..djeci je teško, valjda što nemaju gdje se vratit, osjećaju se kao beskućnici“, priča nam Zekira Ikanović iz Horozovina kod Kalesije.
Vojnici velikog srca
Mnoge porodice koje su bile smještene u vojnoj bazi podnijele su zahtjeve za azil kako bi život iznova počeli negdje drugdje, negdje gdje su šanse za oporavak lakše nego u napaćenoj bosanskoj zemlji. Drugi su uspjeli naći bolji smještaj ili su se vratili u svoje domove koje su privremeno osposobili za život. Oni koji su ostali, za bolje ne znaju.
Porodica starice Alije u klizištu je izgubila kuću trospratnicu u koju su ulagali cijeli svoj život. Ipak, mirno prihvata svoju sudbinu, zahvalna Bogu na zdravlju i vojsci na gostoprimstvu.
„Da ti pričam kako mi je ovdje? Nije mi loše. Valja pravo govorit, valja mrijet. Imamo što imamo i trebamo biti zadovoljni. Imamo vode, iamo hrane. Vojska nas primila, kad smo mi ovdje doselili, ima i četiri mjeseca i gledaju nas ko vlastita djeca“, kaže ova simpatična starica.
Je li život na klizištu moguć?!
Nadležne službe više i ne kriju da im ne žele pomoći, jer se ne žele vratiti u kuće na klizištu. Vojnu bazu moraju napustiti do 15. septembra, a kuda će ni sami ne znaju.
„Moja je kuća porušena. Mi smo ovdje došli 16. maja i kako smo došli ovdje, ovdje smo i danas dan, ja, muž i dvoje djece. Imamo hrane, ima ljudi, dođu pomognu nam, samo što nemamo krova nad glavom“, kazala je Sabina Ikanović, Hrasno kod Kalesije.
Svoju sudbinu sa nama dijeli i Nizija Čikarić.
„Dolazim iz Tuzle. Isto sam četiri mjeseca ovdje. Sjelina mi ja ugrozila kuću. Kako sam ovdje došla niko nije došo da me obiđe. Svega dva puta su mi došli iz ovog Crvenog krsta i niko više nije došo da vidi gdje sam“.
Dječije neispunjene želje
Od ukupno četvero djece, troje ih je školskog uzrasta, no u školu ove godine nisu krenuli. Za njih je vrijeme stalo. Meris, Roberto, Dinela i trogodišnja Sadeta, koju od milja svi zovu Ruža u vojnoj su bazi izgradili sopstveni svijet. Zatekli smo ih bolesne i pod temperaturom. Dok njihove majke brinu jer ljekar više u bazu ne dolazi, nemaju lijekove, supu i limun za čaj, djeca brinu svoje vlastite brige i s jednakom čežnjom žele čokoladu, autić ili Play station, u svojoj dječijoj nevinosti potpuno nesvjesni razlike u cijenama.
„Imam sedam godina i hoću da imam autiće i to je to“, kaže Roberto.
Dinela Ikanović iz Horozovine kod Kalesije trebala je poći u 3. razred osnovne škole. No za svojim vršnjacima zaostaje sa gradivom već dvanaest dana.
„U mom selu je počelo klizište i zato sam ovdje u kampu. Škola mi nedostaje moja i nedostaju mi moji drugovi, moja učiteljica..“, priča Dinela. Meris Ikanović iz Hrasnog kod Kalesije preživio je veliki strah kada se pokrenulo klizište. Ni on nije pošao u školu, a ove godine trebao je krenuti u drugi razred. „Ja sam usto, tata i mama su mi bili napolju i onda su vikali izlazite iz kuća, ja sam samo u čarapi i u trenerčici izašao. Fali mi moj cuko, ostao mi u podromu“.
Mališani iz vojne baze Dubrave trebaju pomoć, trebaju dobre ljude da tragedija koja ih je zadesila ne bi obilježila njihovo djetinjstvo. Trebaju školu i topli dom. Zbog njih i zbog svih onih koji proživljavaju isto priče o polavama i klizištima ne smiju biti zaboravljene.
(RTVSlon/NKP.ba)
