Ne znam sjećaju li se Tuzlaci radnje za popravku televizora i radioaparata u njihovom gradu na Trgu Oslobođenja. U toj je radnji Džemo Zonić zaradio penziju.
Svaki dan, osim subote i nedjelje, Džemo upali svoj kadet, napuni ga gorivom od svoje penzije i ode do Merhametove “Narodne kuhinje”. Tamo malo počeka na red, a onda bez ičije pomoći natovari hljeb, čorbu ili kakvo kuhanje pa sve to odveze svojim komšijama koji žive u Tušnju ili na Rasovcu. To je nekim od mještana jedini kuhani dnevni obrok koji pojedu. Sami ne mogu doći do Merhametove kuhinje, jer u centar čaršije, koji je udaljen jedva dva kilometra, nisu sišli već godinama. Bez Džeme, kako stvari stoje, bili bi gladniji nego što jesu.
Hadžija Džemo to radi godinama. Počeo je još za rata i tako nastavio. Ljeti i zimi, po snijegu i po kiši, Džemo je tu za one kojima treba pomoći. Radi Džemo i radit će, s Božijom pomoći, sve dok ga noge nose. Koliko će svojih penzija potrošiti na gorivo, koliko će cipela poderati, koliko će puta ostaviti svoj kućni posao pa se zamjeriti svojim najbližim, koliko će…
Da je Džemo za sobom razvlačio konac tanak “k’o dlaka” , od “Merhameta” do Tušnja i Rasovca, kroz Tuzlu se ne bi moglo proći.
Džemo to radi već godinama, još od ratnih dana. Sad, u 78. godini, sve mu je teže. Ne može ni na odmor kako treba otići jer mora naći zamjenu, a zamjenu nije lahko naći. Ne može Džemo svoj započeti posao napustiti ni kad bio htio. Kako će kad su svi u mahali navikli na njega. Mogli bi se, ne daj Bože, i naljutiti. K’o svijet…
Pitam se gdje u ljudima kao što je Džemo stanuje ta silna energija i ta ljudska dobrota. Kako izgleda taj organ i imaju li ga ostali ljudi? Ako imaju, gdje im je? Znam da Džemo o tome i ne razmišlja. Ne razmišlja ni njegova hadžinica, a ni njegova čeljad. To je njegova sudbina. Samo tako može i nikako drugačije.
Ovo sam napisao tek toliko da se zna da postoje obični ljudi velikog srca.
Gdje smo u svemu ovome mi koji ovakve kao Džemo uglavnom gledamo sa strane? Gdje su naši “socijalno osjetljivi” građani, općinari, aktivisti? Njih ne brine ni Džemo a ni, kako kažu, tri i po hiljade građana ovoga grada koji svaki dan dolaze na Merhametov kazan da prežive. Ima li još koji Džemo? Za ovakve su nagrade i plakete. Džemo i Džemini su naši “počasni građani”. Njihovim imenom trebao bi se zvati, ako ništa drugo, neki sokak u mahali, dug makar deset metara. Što da ne?
Djeci trebamo pričati o dobrim ljudima. Neka nam Džemo bude primjer. Moramo ih učiti dobroti, solidarnosti, vjeri u Stvoritelja, ali i vjeri u ljude. Ne smijemo dozvoliti da nam kućni ljubimac bude najbolji prijatelj. Tu, među našom djecom, treba tražiti spas za naše uveliko posrnulo bosanskohercegovačko društvo.
(novovrijeme/NKP.ba)
