O psima lutalicama, barem o rješavanju ovoga problema na ulicama bh. gradova, je napisano toliko tekstova da se postavlja logično pitanje: Vrijedi li uopće o tome pisati!?
Kalesija nije izuzetak. Psi lutalice su odavno dio dvakodnevnice, i sasvim norlmalna pojava u školskom dvorištu, ispred Doma zdravlja, ispred zgrade Općine, ispred ugostiteljskih objekata… Navikli su na građane zbog svoje potrebe, a građani, htjeli to ili ne, morali su navići na njih.
Svaka priča o rješavanju problema pasa lutalica počinje i završava riječima da su životinje zaštićene Zakonom, te da je zabranjeno njihovo ubijanje.
Mnogi koji žele riješiti ovaj problem uopće ne žele ubiti životinje, nego zaštiti ljude, pa je svakako zadatak psihologa i sociologa da ispita zašto se ubijanje pasa lutalica smatra jedininim rješenjem.
Tačno je, Zakon je zabranio ubijanje životinja, ali nigdje u Zakonu nije napisano da je život životinja, u konkretnom slučaju pasa lutalica, važniji od ljudskih života.
Zakon koji je zabranio ubijanje životinja nije plaho zaštitio životinje, ali je odlično opravdanje za nerad svih nivoa vlasti u državi.
Zakon koji je zaštitio ubijanje pasa lutalica nije riješio pitanje šta uraditi sa psa koji, naprimjer, nastrada u saobraćajnoj nezgodi.
Da li je vozač odgovoran za smrt životinje, i na koji način to utvrditi. Ako nije, šta sprečava nekoga da redom ubija pse lutalice svojim automobilom, ako je opće mišljenje da je ubistvo pasa lutalica jedino rješenje?
U slučaju da pas lutalica prilikom saobraćajne nezgode ošteti automobil, što je postalo svakodnevnica, vozači se namaju kome obratiti za pomoć.
Ko je nadležan: Općina, Policija, Veterinarsko, Komunalno, Lovačko (…) kažu da nisu
U Kalesiji je u ponedjeljak navečer u saobraćajnoj nezgodi teško povrijeđen jedan pas lutalica. U kasnim večernjim satima vozilo je pregailo zadnje dvije noge i trup psa, koji je nakon toga dopuzao do parkiranog automobila ispred jedne kancelarije nedaleko od magistralnog puta.
Nakon što su radnici ovog objekta po dolasku na posao pokušale pomoći psu, ustanovljeno je da je pas teško povrijeđen i da se više ne može kretati.
Pas je odbijao hranu i vodu, pa su radnici kontaktirali Policijsku stanicu, te ih upoznali sa ovim slučajem. Policija je rekla da nije nadležna za to, te preporučila da zovu Veterinarsku stanicu.
Ljubazno Veterinarsko osoblje je samo konstatovalo da nemaju odobrenje za izlazak na teren u takvim slučajevima, a jedini način jeste da neko plati njihov izlazak, odnosno da pokrije troškove koji su potrebni za ukazivanje pomoći životinjama. Nakon što im je rečeno da pas nije ničije vlasništvo, u Veterinarskoj stanici su obrazložili da su oni, zbog čestih poziva građana, tražili od Općine odobrenje za izlazak na teren uz nadoknadu troškova u takvim slučajevima, ali da im to još nije odobreno. Nakon toga su nazvali Komunalnu službu, u kojoj su i oni rekli da nisu nadležni za pse lutalice.
Odlučili su se nazvati i nekog od lovaca, a i oni su, naravno, rekli da Udruženje lovaca nema nikakvu nadležnost za pse lutalice.Nakon toga jedan od uposlenika je posjetio zgradu općine Kalesija, i obratio se komunalnom inspketoru.
Komunalni inspketor u Kalesiji, čiji je posao rad na terenu, je rekao da ne izlazi na teren na takve pozive, odnosno da i on nije nadležan za rješavanje tog problema.
Facebook mnogo korisniji: Nakon dva dana agonije Tuzlanka došla u Kalesiju po psa
Nakon neuspješnih pokušaja spašavanja psa, ili barem uklanjanja psa sa javne površine, radnica je objavila fotografiju psa na Facebook stranici “Aktivisti za pujde Tuzla”, tražeći savjet šta uraditi.
Članovi stranice su bili zgroženi što niti jedna služba u Općini ne želi preuzeti brigu o povrijeđenom psu.
Nakon dva dana, dok je pas ležao ispred kancelariije, a zbog krvarenja počeo širiti i neugodan miris, javile su se dvije osobe koje su obećale platiti sve troškove da se pas odveze do veterinara i pokuša spasiti, ili barem uspavati.
Nakon toga se javila djevojka iz Tuzle, koja je na sebe preuzela obavezu da dođe po psa i odveze ga veterinaru.
Tako je u četvrtak navečer (12.novembra) djevovojka u pratnji mladića došla po psa, a nakon polusatne muke oko ubacivanja povrieđenog psa u auto, i poziva na nekoliko adresa sa ciljem da se pronađe veterinar koji rade u večernjim satima, pas je odvezen u Lukavac.
GDJE ZAVRŠAVAJU POVRIJEĐENI I UGINULI PSI LUTALICE SA ULICA ?!
Konkreteno, na području općine Kalesija, kako pored magistralnog puta tako i u naseljenim mjestima, nekada i po nekoliko dana stoje na putu ili u kanalu pored puta.
Tek nakon što počnu širiti neugodan miris i po nekoliko stotina metara, neko od građana na svoju odgovornost riješi ovaj problem.
Uginuli psi, koji mogu biti velika prijetnja za zdravlje građana, često završavaju u kontejnerima, a nakon toga i na deponiji nedaleko od centra Kalesije, koja se nalazi nekoliko desetaka metara rijeke Spreče.
.
(NKP.ba)
