“Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji…” – ovako Meša Selimovic u svom djelu “Ostrvo ” opisuje Bosnu.
Kakva je ona zapravo danas? Je li još uvijek mjesto za poželjeti ili samo uspomena na to ?
U sredistu interesa javnosti stoji danas Bosna i Hercegovina. O njoj se govori, raspravlja, polemizira. Njezina se sudbina danas kroji. Teška situacija i položaj Bosne i Hercegovine vidljiv je u svakom njenom pogledu. Trenutno smo zaokupljenji mnogim stvarima kako bi preživjeli svakodnevnicu, da nemamo ni prilike razmišljati o budućnosti, te je najčešće mlađa populacija ta koja se sve više odlučuje napustiti svoju domovinu kako bi se skrasili i našli nadu pod “tuđim” nebom.
Reklo bi se da budućnost Bosne i Hercegovine prije svega zavisi od njenih građana. Žalosno ali nadasve istinito. To je naša trenutna realnost. Međutim, položaj Bosne i Hercegovine nalazio se i u gorim stanjima,pa je ona ipak opstala. Ako se vratimo u prošlost i pogledamo situaciju kada je Bosna bila u sastavu Osmanskog carstva onda možemo zaključiti da je i tada bilo problema. Građanima je bilo dozvoljeno da se vjerski deklarišu kako žele i da javno iskazuju svoju vjersku i etničku pripadnost. Ali i tada su oni na vlasti nastojali da potčine one kojima vladaju. Prušćakova ideja o pravednosti vladara i mogućnosti da se primjeni na Osmansko carstvo koje je u njegovo vrijeme zapalo u duboku dekadenciju i vodilo ka konačnom slomu vladavine teško je bila ostvariva. I drugi mislioci tog vremena se oštro suprotstavljaju vlasti u želji da sačuvaju integritet Bosne. Među istaknutijim javlja se Husein – kapetan Gradaščević i njegov pokret za autonomiju.
U Austro – Ugarskom dobu grade se gradovi, ceste i cjelokupan industrijski život teče naprijed.
Književnik Petar Kočić se u svojoj političkoj i socijalnoj misli oštro suprotstavljao vladi Austro – Ugarske i osuđivao državno uređenje kao oštri, nemilosrdni apsolutizam. U njegovoj kritici sistem je krajnje radikalan. On je smatrao kako je etnički stanovništvo Bosne srpsko, samo što je iznutra vjerski diferencirano tj. egzistira samo jedan narod pravoslavne, katoličke i islamske identifikacije.Svoj najveći procvat BiH je doživjela za vrijeme Jugoslavije. Predsjednik SFRJ, Josip Broz – Tito je naglašavao da je ” Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska.”
To je bilo pozitivno vrijeme, jer se nije razmišljalo o podjeli Bosne. Tada ona nije imala komplikovanu administrativnu podjelu.
Sa kapitulacijom Jugoslavije pojavljuju se nacionalistički pokreti čiji nosioci pokazuju pretenzije da Bosnu rasparčaju i priključe Hrvatskoj i Srbiji. To dovodi do eskalacije i rezultirati će ratom 1992. – 1995. godine. koji će na sve građane ostaviti velike posljedice koje se i danas osjećaju.Parcijalno rješenje BiH u takvim vremenima nije bilo moguće. Ono što bi riješilo situaciju svakako je bilo primirje, ali na području čitave Jugoslavije. Da nije toga bilo teško da bi se rat smirio. Nastao bi haos i anarhija. U takvim vremenima rata i radikalnih nastojanja Srba i Hrvata, Bosna i Hercegovina je opstala zbog svoje multireligioznosti .
Ipak, akademik Muhamed Filipović ističe kako je na katastrofalnu situaciju Bosne i Hercegovine najviše utjecalo političko rukovodstvo iz devedesetih godina prošlog vijeka, dok pojedini kritičari tvrde danas kako ona neće moći krenuti naprijed bez uplitanja svjetskih moćnika. U stvarnosti Bosna i Hercegovina je zemlja snažnih višestoljetnih međunacionalnih i međuvjerskih tenzija i sukoba. Današnjica je da na ljestvici nerazvijenih zemalja Bosna i Hercegovina se nalazi među prvih pet. Nezaposlenost i siromaštvo su veći nego ikada. Što je najgore, temeljna ljudska prava bivaju ugrožena, a institucije koje trebaju da osiguraju prava ljudi i da ih zaštite ogrezle su u nepotizmu, korupciji i čemu sve ne. Političari neprestano pregovaraju o mogućnostima i alternativama koje mogu pružiti bolji život u Bosni i Hercegovini.
Međutim, do dogovora ni do 2030. godine možda neće doći. Srbi žele i dalje rasparčati zemlju i pripojiti je Srbiji govoreći kako ova zemlja nema nikakvu prespektivu, te čineći je u očima ljudi još gorom. BiH nikada ne bi mogla opstati kao rasparčana, jer bi i tada došlo do sukoba i završilo bi se nestankom oba naroda. Postoji i varijanta da BiH opet uđe u stanje rata sa Srbijom i da se Međunarodna zajednica opet umiješa i nametne neki novi Dejton koji nikome ništa lijepo nije donio tada, a kamoli za dvadeset godina. Ako BiH opet uđe u stanje rata do 2030. sigurno se ovaj put neće izvući i past će u ruke onih koji će je rasparčati i od države neće ostati ni traga. Za 20 godina bi mogao postojati samo mit o BiH koja je nekad negdje postojala i biti će navođena kao negativan primjer zemlje koja je sama sebe uništila. Bosanskohercegovačka država nema budućnost ako nije utemeljena na onim jezgrama povjerenja između Bošnjaka, Srba i Hrvata koje su danas posve potisnute iz obzira etnonacionalnih politika.
Nema budućnosti ako je razgovor o Bosni sveden na odnose između homogeniziranih politika vezanih za etničke teritorije. Nema je ni onda kada se proizvodi osjećanje da bilo ko unutar zatvorenih etničkih prostora može osigurati tokove razvoja i opstanka. Ako BiH uđe u EU do 2030. ili poslije stanje će biti možda malo bolje, ali ne toliko da bismo mogli pričati o nekom takvom prosperitetu koji će omogućiti i njeno radikalno širenje. Mogli bi se pojaviti novi ulagači u privredu BiH koji će prepoznati njena prirodna bogatstva koja su svakako nezapažena svih ovih godina. Strana ulaganja bi mogla poboljšati i obrazovni sistem i omogućiti usavršavanje studenata i mogućnost da odu van granica BiH, a da njihova diploma bude priznata svuda u Evropi i svijetu. Strani ulagači mogu doprinijeti građenju fabrika koje su potrebne da bi industijalizacija i urbanizacija zahvatila gradove BiH i omogućila da se od ove zemlje stvori ekonomski zemlja u razvoju koja svojim građanima pruža mogućnosti da opstanu i zadovolje osnovne potrebe za život. Korupcija je danas veliki problem za naše društvo te će biti prisutna i u 2030. godini, možda čak i u većoj mjeri ako se društvo bude ubrzano razvijalo. Bosanski narod ne može protiv svog mentaliteta koji joj nalaže da se sve može kupiti ako imate novca koji ste olako zaradili. Sve ima svoju cijenu, manju ili veću. Stoga, samo novac može održati status i moć u društvu. Teško se naše društvo može osloboditi okova mišljenja koje je posve loše i dovodi u pitanje njegove vrijednosti. Ljudi se odlučuju na sve i svašta kako bi ostvarili cilj koji nije moguće po njihovom mišljenju ostvariti na drugi način, jer je ” tržište takvo ”. Jaz između siromašnih i bogatih u društvu BiH bi se mogao toliko produbiti da se stanovništvo više ne bi dijelilo prema vjerskoj opredijeljenosti već prema onome koliko novca imaju i sa kolikom društvenom moći i pozicijom u društvu raspolažu. Sami smo svjedoci diskriminacije u društvu na osnovu novčanih mogućnosti i društvene pozicije.
Hoće li BiH ostati ovakva kakva je danas i za 20 godina, ili će postati centralizovana ili decentralizovana država, može li postati funkcionalna i uklopiti se u regionalne tokove, pa ukorak sa susjedima ući u EU, ili će se raspasti na tri dijela – pitanja su na koja sa sigurnošću danas niko ne može odgovoriti. Ono što se pouzdano zna je da nema jedinstvenog mišljenja o tome kako će izgledati za narednih 15 do 20 godina. Ono na što možemo uticati kao građani Bosne i Hercegovine jeste da se probudimo i borimo za svoja prava. Zajedničkim snagama i savladavanjem razlika može se sve postići, čak i ono nemoguće. Nacionalne tenzije ničemu dobrom ne vode. Nacija i vjera nas možda razdvajaju, ali ako se udruže mogu postati razlog prevazilaženja sukoba i opstanka naše domovine. Kao što su se u prošlosti pojavljivale ličnosti koje su se oštro suprotstavljale politici njihovog vremena tako isto u ovim teškim vremenima za BiH treba da se pojavi određena snaga koja će je izvući iz duboke tame u koju je zapala. Potrebno je izgraditi plan za narednih dvadeset godina koji će nas možda dovesti do toga da u 2030. stanje bude bolje do te mjere da se naši nasljednici neće brinuti za svoju djecu i njihovu budućnost. Možda u to vrijeme budu postojale generacije koje budu više osviještene od nas i imale ideju koja će ih pokrenuti da se organizuju i ostvare nešto što će im pomoći da sačuvaju svoj identitet od zaborava.
Midheta Hrvić
(NKP kalesijski.com)
