Jedna od najznačajnijih bitki za cjelovitu BiH se “odigrala” upravo na ovom lokalitetu, kada je 17. maja 1992. godine na potezu Mahmutovići – Miljanovci – Donji Rainci, na Bjeljevcu, odigrana jedna od ključnih borbi za odbranu Kalesije i BiH.
Općinsko vijeće je još davno 17.maj proglasila datumom od izuzetnog značaja, a 2007. godine je postavljena i spomen-ploča sa natpisom “OVDJE JE ODBRANJENA BOSNA I HERCEGOVINA”.
U znak sjećanja na Bitku na Bjeljevcu, MZ Miljanovci je upravo 17. maj odabrala za Dan Mjesne zajednice. Obilježavanje 25. godišnjice Bitke na Bijeljevcu počelo je u petak, 12. maja, učenjem Tevhida za šehide Miljanovaca i BiH, a istog dana, poslije džume, predstavnici MZ Miljanovci i mještani obišli su šehidsko mezarje u Miljanovcima.
Glavni dio obilježavanja ovog značajnog datuma za Miljanovce, Kalesiju a i cijelu Bosnu i Hercegovinu bio je danas, polaganjem cvijeća i učenjem fatihe odata je počast poginulim borcima.
Poslije obilježavanja na spomen-obilježju, upriličena je i svečana sjednica MZ Miljanovci, na kojoj su se obratili predsjednik MZ Miljanovci Ekrem Hasanović i općinski načelnik Sead Džafić. Nakon čega je uslijedila i dodjela priznanja nosiocima aktivnosti u realizaciji projekata značajnih za Miljanovce.
Nakon svečanog dijela, MZ Miljanovci je zajedno sa ‘Udruženjem žena’ iz Miljanovaca organizovala i druženje za sve mještane.
OBRAĆANJE KNJIŽEVNIKA MEHMEDA ĐEDOVIĆA IZ MILJANOVACA (Bijeljevac, 17.05.2017.)
Sjećanje je krhko
(kad otkriješ smisao života, onda više nemaš šta raditi…)
Sjećanje je krhko, varljivo, mijenja se s godinama, pa više ne znaš šta se zaista dogodilo, a čega se ti, eto sjećaš.
Čitav jedan život je prošao, beneficiran ratom, a na početku tog života Bijeljevac…
Do tada su dolazile jezive slike i strašne priče, o paljevinama, ubijanju, protjerivanju… jedno po jedno mjesto se praznilo, a dim se dugo vijao prema nebu.
Strah, bezizlazna situacija, kuda, šta, kako… Šta se ovo, za boga miloga događa?
Negdje na početku tih godina, u vrijeme prvih blokada puteva, narod je izlazio na stanicu sa namjerom da ide na posao i nije mogao vjerovati šta se događa.
Negdje na početku onoga što nam je podijelilo živote, dok su nezreli mladići skakali po Mejevici, drugi su ispijali kaficu na svojim avlijama i smijali se…
Tako smo dočekali rat.
Nespremni, naivni, nikome ne misleći zla, pa onda računajući da ni nama niko loše ne misli.
I pogriješili.
Jer plamen se širio od mjesta do mjesta, od sela do sela, od grada do grada.
Mi sve posmatrali sa kakvog brdeljkam teško uzdisali, i govorili, dobro je da nije nas, sve dok i do nas ne dođe, a neko drugi, radi isto ono što smo mi radili.
Tako je došlo do Biljevca.
Sjećanje je krhko, ne znaš čega se sjećaš a šta se, nakon toliko godina zaista desilo.
Dim, zrna fijuču na sve strane, borbeno vozilo ide gore dole i sistematski vatrom zasipa naše linije. A mi ko mala djeca, hodamo uspravno, još uvijek nismo svijesni šta je rat i da možemo poginuti.
Sa druge strane utvrđeni rovovi, zemunice, naoružanje kakvo smo mi mogli samo sanjati. Ali je pružen otpor. Neko je stao, formirao liniju i rekao: dalje neće moći, i zaustavio zlo koje nemilosrdno gazilo sve pred sobom, obuzdao plamen koji je redom palio. Na Bijeljevcu se dogodilo ono što je poslije svima dalo morala i snage da se odupru. Pokazalo se da se može odbraniti, zaustaviti, suprotstaviti. Do tada je vojskci republike srpske, četnicima, dobrovoljcima iz srbije i crne gore bilo lagano paliti i pljačkati, ali nakon toga stvari su se malo promijenile.
Priča koja se danas priča u zvaničnim krugovima, među onima koji bi da budu generali poslije bitke, obično nema baš mnogo veze sa onim što se na terenu događalo. Čuj, Terenu, kakva riječ…
Negdje sam pročitao da vojsku republike srpske nazivaju najhrabrijom vojskom na svijetu, nama to, naravno izgleda smiješno, žalosno, jadno, no laž ponovljena stotinu puta postaje istina, barem oni protiv kojih smo se borili to odlično znaju. Najhrabrija vojska, a u Bratuncu, nedavno ukopano dijete (Emir Suljić) koje je samo dva dana bilo na ovom svijetu.
Vojska ratnih zločinaca, silovaljelja, koljača… Entitet nastao na masovnim grobnicama… Vrijeme prolazi, istina postaje laž, a laž istina.
A mi se nismo u potpunosti složili ni oko ovog datuma koji obilježavamo, i naravno, svako na svoj način se sjeća tih dana koji su mirisali na barut, smrt i otpor.
Nama je bitno da se prisjećamo, možda nedovoljno ali se dogodi. Mi smo poznati po kratkoj pameti, a to se, ako je vjerovati svemu oko nas nije promijenilo.
Još uvijek nismo naučili da je sjećanje varljiva stvar, i da treba zapisati, zabilježiti, objaviti, i tako sačuvati, ne samo za nas nego i za neke druge koji možda budu htjeli da znaju.
Nama je najbolje kada zaboravimo, pravimo se da se nije dogodilo, sliježemo ramenima… tako je to nekako i bilo. Previše je onih koji su zaboravljeni, a mi se eto okupimo, jednom godišnje da se pred sobom opravdamo, jer, mi kao nismo zaboravili, a lažemo.
Eto, za šta smo se borili…
Sjećanje je, rekoh li već, krhko i varljivo…
A vi kako god hoćete…
(NKP.ba)
