Novembarski kišoviti dan. Srebrenica.
Dan samo da šutiš, i ništa ne govoriš. Baviš se svojim poslom ako ga imaš, ako nemaš šuti.
I ako moraš nešto da uradiš, onda to radiš baš zato što moraš.
A novinarski posao ne pita da li pada kiša i koliko pada i hoće li prestati. U Memorijalni centar Potočari malo malo pa neko dođe od funkcionera, međunarodnih zvaničnika i njihovih inih zamjenika. I neka, i treba da dođu, da vide. Kada treba propratiti neku posjetu Memorijalnom centru uglavnom odem ranije, da prođem kroz mezarje, proučim fatihu. Tako je i danas bilo, najavio svoj dolazak neki zamjenik neke „bitne“ međunarodne ličnosti u Bosni i Hercegovini.
Doći u Memorijalni centar uvijek je tužno, nešto se u grudima stegne. Bez obzira koliko puta došao osječaj je uvijek isti. More bijelih nišana na zemlji bosanskoj. Može samo tuga da te uhvati.
Uvijek kad sam u Memorijalnom centru prolazim, obilazeći kompleks, idem pored ploče gdje su ispisana imena žrtava genocida.
Ademović, Bektić, Begić, Durić, Durmić, Džananović, Đogaz…
Đogaz… Munib, Nusret, Omer, Sabahudin, Salčin, Salko, Samir…Đogaz Samir 1977. godište….Samir…za nekoga samo obično ime, za nekoga sve na svijetu.
Cijeli svijet u imenu. I pored Samirovog imena ostavljen bosanski cvijet…ljiljan…Ko je bio Samir, kako je izgledao, šta je volio, koga je volio, kome je krao i darivao osmjehe, to ne znam. Vjerovatno nikad neću ni saznati. Ali znam da je Samir bio ljiljan, bosanski cvijet. Ubijen u cvijetu mladosti. Samir, taj mladić, i danas bi bio mlad, i nakon devetnaest godina od genocida. Danas bi vodio djecu u školu, krao im zagrljaje, obilazio staru majku i oca, pio kahvu s njima.
Ljiljan je simbol Bosne… isto kao i Potočari i Srebrenica. Ljiljan pored Samirovog imena je danas u novembarskom kišnom danu bio tužan, tužni su i Potočari.
Gledajući ljiljan, zamislio sam se. Pitao sam sam sebe koliko li je Samira ovdje u Potočarima. Koliko njih je kojima je uzeta mladost. Sanjali su oni svoje snove. Maštali o velikim stvarima, osvajanju svijeta, o budućnosti, porodici, djeci, toplom domu. I neko im je slomio krila. Ubio ih. Ubio njihove snove.
Ljiljani bi i danas bili mladi, puni života.
Đozić, Efendić, Ejubović, Fejzić, Ferić, Gabeljić, Gerović…Hamidović, Mehmedović, Omerović, Salihović…
Ubrzo je došao i taj zamjenik nekoga, položio cvijeće, odao počast i otišao. Obavio je svoju dužnost. I treba da dođe svaki zvaničnik, funkcioner, a posebno obični čovjek.
Zato, svi trebaju doći u Srebrenicu. Pokloniti se žrtvama i pričati svojoj djeci, samo iz jednog jedinog razloga da se nikom više ne ponovi Srebrenica.
I osim toga, vidjeti da Srebrenica još uvijek živi. Ostala i opstala.
Piše: Adem Mehmedović
(NKP.ba)
