“Horion Bosna” , kako smo već najavili, će biti rubrika koja će se objavljivati utorkom i petkom na našem portalu.
“Nošnja naroda BiH” je nova tema koju je za posjetioce NKP pripremila ekipa Horiona.
Jedan od razloga da se uopšte piše o narodnoj nošnji je da se barem malo preko narodnih nošnji približimo ljudima naše prošlosti, da uočimo njihove sličnosti i razlike.
Veliki doprinos za izučavanje narodinih nošnji je dao Zemljski Muzej Bosne i Hercegovine u čijoj je režiji 1963.godine izdata knjiga Narodne nošnje u Bosni i Hercegovini. To je neprocjenjiva pomoć za sve one koji se bave proučavanjem tradicije i kulture Bosne i Hercegovine.
Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na historijska i društvena zbivanja.
Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture.
Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.
Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije.
Materijali za nošnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože.
Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove.
Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini. Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.stoljeća u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su “sadake” od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski “svitni zubuni” u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe.
Poslije dolaska Osmanskog Carstva u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža.
Uticaj Austro-ugarske imperije i njena okupacija Bosne i Hercegovine je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten “glot” i to za ženske suknje i dimije srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.
Seoske nošnje se mnogo više međusobno razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu odijevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna sa Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Posavina.
Tako se došlo do podjele narodnih nošnji seoskog stanovnistva na tri glavne grupe, ili tri tipa seoskih narodnih nošnji: dinarske nošnje (nošnje zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje uključujući i Istočnu Bosnu i treći tip posavske nosnje.
Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina ispoljavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju. Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu “aladža” i “šamaladža”- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i “atlas”, jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u bošnjačkim ženskim nošnjama.
U gradskim nošnjama bez obzira na nacionalnu pripadnost se krajem 19.stoljeća zapaža jak orijentalni utjecaj, kako u krojevima tako i u izboru materijala. Materijali su mahom uvezeni sa istoka, a takođe i sa Zapada, mahom iz Venecije. Najviše su upotrebljavani čoha, somot, aladža, šamaladža, atlas, kao i razne vrste svile i brokata, a zatim i pamučni i svileni “bez”, tj. platno.O građanskoj nošnji kod nas najviše nam je sačuvano podataka iz 19.stoljeća, u djelima raznih putopisaca koji su prolazili kroz Bosnu. Pored ovog izvora svako od nas može da dobije predstavu o tim nosnjama ako naprimjer pročita tekstove starih epskih pjesama, balada, romansi iz tog doba ili pak sevdalinki. U takvim pjesmama je moguće pročitati o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom imenu, funkciji i materijalima.
Sačuvane građanske nošnje s kraja 19.stoljeća pokazaju da se ženska nošnja sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog “beza”, pravo krojene izjedna, sa dubokim izrezom na prsima, bez ikakve “jake”; uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica, skupljene pod koljenom. Na gornjem dijelu tijela, preko kosulje, nosili su se: fermeni – vrsta jeleka bez rukava, iznad struka, otvoreni na prsima, ječerme – krojene od svile ili kadife, ukrasene zlatnim trakama ili zlatovezom, za razliku od fermena vežu se ili kopčaju na krajevima. Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine od somota ili svile sa bogatim zlatovezom i zlatnim ukrasnim trakama, sprijeda je otvorena, na grudima ima veći izrez, zvonastog je kroja, sa jako naznačenim strukom, ima duge rukave koji su pri dnu rasječeni. Gornji dio nošnje odvajan je pojasom koji je mogao biti od tkanine ili metala, sa filigranskim kopčama tzv. paftama. O pasu opasivale su se srmenim širitnim pojasom sa paftama od srebra, razne veličine i oblika. Na noge su dolazile bijele pamučne čarape i kožna obuća, razne vrste papuča i cipele. Na glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem, a žene kalkan-kape sa srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo. Obavezan dio muslimanskih gradskih ženskih nošnji za izlazak u grad je bila odjeća feredža.
(NKP kalesijski.com/ Horion Bosna)
