“Horion Bosna” je rubrika koju na NKP kalesijski.com objavljujemo utorkom i petkom.
Ekipa Horiona je ovoga puta pisala o okupaciji BiH 1878. godine od strane Austro – Ugarske.
Članom XXV Berlinskog ugovora Austro – Ugarska je dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Ugovorom je takođe bilo određeno da ona ima pravo na području Novopazarskog sandžaka držati garnizone. Razmještanjem vojnih trupa u Novopazarskom sandžaku Austro – Ugarska je željela vojnički da osigura svoj položaj u Bosni i Hercegovini.
Uzroci koji su doveli do okupacije Bosne i Hercegovine 1878. imali su svoju dublju pozadinu koja se manifestirala kroz tzv. “istočnu krizu”. Rješenje toga problema konačno je dobilo završnu fazu San Stefanskim mirom, a naročito Berlinskim kongresom 1878. godine. Naime, zbog nemogućnosti turske vlasti da održi red i mir te vjersku toleranciju u Osmanskoj državi, napose se to odnosilo na Bosnu i Hercegovinu (kao i druge balkanske države koje su bile pod osmanskom vlašću) u kojoj su u razdoblju od 1875. do 1878. godine buktali ustanci, na Berlinskom kongresu (u Berlinu 13. lipnja 1878. sastalo se sedam velesila Engleska, Rusija, Turska, Austro-Ugarska, Njemačka, Francuska i Italija) donesene su odluke koje su označile novi balkanski poredak. Tako su se prijašnje pretenzije Austrije za širenjem na Balkan, konačno i ostvarile na Berlinskom kongresu gdje je 13. srpnja 1878. prema čl. XXV. određeno da Austro-Ugarska može slobodno zaposjesti područje Bosne i Hercegovine (osim sandžaka Novi Pazar).
Od proljeća 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu su stizale vijesti da će Porta Bosnu i Hercegovinu predati Austro – Ugarskoj. Vijest o okupaciji stigla je u zemlju prije samog kraja Berlinskog kongresa i izazvala je velike nemire u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima. U Sarajevu je formiran Narodni odbor koji je počeo pripreme za oružani otpor Austro – Ugarskoj vojsci. Iako se Porta nije slagala sa otporom Narodni odbor je 07. 07. 1878. godine iznudio ostavku Veli – paše koji je vršio dužnost komadanta vojnih snaga u Bosanskom ejaletu. Nakon protjerivanja valije i osmanske uprave, 27. 07. 1878. godine formirana je Narodna vlada koja je preuzela ulogu organizatora otpora okupaciji. Vojni poslovi su povjereni Samil – begu Selmanoviću Taslidžaku i Muhamedu Hadžijamakoviću, poslovi javne sigurnosti Abid – agi Gačaninu i Ahmedu ef. Naki, a uprava telegrafa Šerifu Zildžiću. Nakon toga je Narodna vlada pozvala svo vojno sposobno stanovništvo da stupi u vojsku, a isti apel je upućen i kršćanskom stanovništvu.
Nakon što je 04. jula 1878. godine na Berlinskom kongresu ozvaničen mandat Austro – Ugarskoj da može da okupira Bosnu i Hercegovinu, uslijedio je odmah pokret već pripremljene vojske. Od tog momenta pa sve do kraja jula vođene su intenzivne vojne pripreme za okupaciju.
Car Franjo Josip je izdao proglas bosanskohercegovačkom stanovništvu:
Čete cara austrijskog i kralja ugarskog odlučile su preći granice Vaše domovine. One ne dolaze kao neprijatelji, da zemlju silom zauzmu. One dolaze kao prijatelji da učine kraj zlu, koje već nekoliko godina uznemiruju ne same Bosnu i Hercegovinu, nego i pogranične zemlje Austro-Ugarske. Car i Kralj je s bolom saznao, da ovu lijepu zemlju pustoši građanski rat, da njeni stanovnici međusobno ratuju, da je trgovina i promet prekinut, Vaše blago izloženo otimačini, Vaša polja neobrađena i da se jad udomio u gradu i na selu. Veliki i teški događaji učinili su Vašu vladu nemoćnom da uspostavi trajan mir i slogu. na kojima počiva blagostanje naroda.
Car i Kralj nije mogao dulje gledati kako u blizini njegovih pokrajina vlada nasilje i nemir, kako bijeda sve više i više kuca na granice njegovh zemalja. On je svratio pogled evropskih država na Vaš položaj i u savjetu naroda je jednoglasno zaključeno da Vam Austro-Ugarska povrati mir i blagostanje. koga odavno nemate.
Njegovo Veličanstvo Sultan. želeći Vam dobro, našao se ponukanim da Vas povjeri zaštiti svoga moćnog prijatelja. Cara i Kralja. I tako će carske i kraljevske čete Vama doći. One Vam ne nose rat, nego mir. Naše oružje treba da svakog suži, a nikoga da podjarmljuje. Car i Kralj naređuje da svi sinovi te zemlj e uživaju po zakonu ravnopravnost, da se svima zaštiti život, vjera i imovina. Vaši zakoni i uređaji neće biti svojevoljno poremećeni, u Vaše se običaje neće dirati. Ništa se neće prisilno mijenjati, dok se zrelo ne promisli što Vam je potrebno Stari će z akoni vrijediti dok se novi ne izdaju. Očekuje se od vaših svjetovnih i duhovnih vlasti da održavaju red i pomažu vladu. Prihodi zemlje trošiće se isključivo za njene potrebe. Neplaćeni porezi prošlih godina neće se ubirati. Čete Cara i Kralja neće biti ni u čemu na teretu zemlji. Sve što od naroda uzmu za svoje potrebe platiće u gotovu. Car i Kralj znade Vaše pritužbe i želi Vam dobro. Pod njegovim moćnim žezlom žive mnogi narodi i svaki govori svojim jezikom. On vlada pripadnicima mnogih vjera i svaki is povijeda slobodno svoju vjeru. Stanovnici Bosne i Hercegovine, predajte se s pouzdanjem pod zastitu slavnih zastava Austro -Ugarske. Pamtite naše vojnike kao prijatelje, slušajle zapovjednike, pnhvatite se opet svoga posla. Plodovi Vašeg rada biće zaštićeni.
Glavni komadant austrougarskih okupacionih snaga bio je baron Josip Filipović. Njegov plan je bio da sa trupama 13. korpusa i 18. divizije izvrši prodor glavnim komunikacijama u unutrašnjosti zemlje i da se zaposjednu važniji gradovi.
Kada su vojne pripreme bile konačno okončane krajem jula 1878. godine komadant austrijske vojske baron Josip Filipović, prije stupanja u vojne akcije okupacije, u ime Austro – Ugarskog cara je uputio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine u kojem je između ostalog zabilježeno i sljedeće:
„ … čete cara austrijskog i ugarskog kralja odlučile su preći granice vaše domovine. Njegovo veličanstvo sultan želeći vam dobro, našao se ponukanim da vas povjeri zaštiti svog moćnog prijatelja cara i kralja. Naše oružje treba svakog da služi a nikog da podjarmljuje, primite naše vojnike kao prijatelje, slušajte zapovjednike, prihvatite se svog posla. Plodovi vašeg rada bit će zaštićeni”
U jeku užurbanih priprema Narodne vlade za oružani otpor, 29. jula 1878. godine iz Bosanske Gradiške i Broda stigao je telegram da je austrijska vojska počela prelaziti preko Save. Time je ozvaničen početak okupacije.
Austro – Ugarska je naišla na žilav otpor u govotvo svim krajevima Bosne. Centralno mjesto otpora bio je glavni grad Sarajevo. Vođe otpora pozivale su narod, bez obzira na vjersku pripadnost, da se priključi odbrani domovine. Zanimljivo je da se u ovom pozivu pominje samo Bosna, njena prošlost i stanovništvo, bez pomena Osmanskog carstva i sultana. Očigledno time se nastojalo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Iz Sarajeva su išli odredi u susret glavnoj austrougarskoj koloni, čiji je pravac kretanja bio uz rijeku Bosnu rutom Bosnaski Brod – Doboj – Zenica – Sarajevo. Prvi poraz ova kolona doživjela je kod Maglaja 03. 08. 1878. Godine. Dok su u Hercegovini okupacione snage uspjele zauzeti Mostar i krenuti dalje prema Stocu. Kolona iz prava Banja Luke išla je prema Travniku u nastojanju da se spoji sa glavnom kolonom. Organizacija otpora na prostoru sjeveroistočne Bosne povjerena je muftiji Šemsekadiću.
Iako su se ustanici u međuvremenu organizirali i počeli sa napadima na okupacione snage na području Bosanske krajine i Hercegovine, Filipović je tim borbama pridavao manji značaj podredivši se zauzimanju Sarajeva. Na žestok otpor ova kolona je naišla kod Žepča, potom kod Vranduka, na Klokotu u Kaknju i Visokom. Ipak, austrougarske snage stigle su 17. Avgusta pred Sarajevo i započele s operacijom zauzimanja grada. Ovom operacijom je lično komandovao Filipović. Filipović je za sarajevsku akciju angažovao oko 14. 000 vojnika i oficira i 9 baterija artiljerije. Otpor je organizirao Muhamed ef. Hadžijamaković sa sarajevskim uglednicima: Salih – agom Merhemićem, Edhem – agom Ćersijom, Muhamed – agom Šagoljem, Mehagom Hadžićem, braćom Muzaferija, Ahmed ef. Nakom, Ismet – pašom Uzurnićem, Smail – begom Selmanovićem, Aleksandrom Kezićem i dr. Broj branioca grada bio je oko 5. 000 ljudi.
Nadmoćne okupacione snage naišle su na snažan optor branilaca. U borbama su učešća uzele i žene i djevojke. Borbe su vođene 19. avgusta od 9 do 14 sati. Tada je otpor branilaca slomljen. Filipovićeve jedinice pokazale su veliku okrutnost tokom zauzimanja, ali i nakon zaposejdanja grada. Počela su hapšenja, pljačke i sl. Šest branilaca je osuđeno na robiju,a nekoliko desetina je osuđeno na smrt. Sam Muhamed Hadžijamaković je osuđen na smrt vješanjem. Prema podacima austrougarskog Generalštaba u bici za Sarajevo poginulo je i ranjeno 370 austrougarskih vojnika. Računa se da su snage otpora imale oko 350 mrtvih i 1.500 ranjenih.
Pad Sarajeva nije značio i kraj otpora. Okupacione snage su vodile žestoke borbe u Hercegovini, Bosanskoj krajini i Sjeveroistočnoj Bosni. Na području Bosanske krajine Filipović je morao angažirati nove snage u operacijama na Kozarac, Prijedor, Ključ i dr. Bihać je pao 19., a Kladuša 20. oktobra 1878. godine.
Žestok otpor iznenadio je Austro – Ugarsku, primoravši je da angažira znatno veće vojne efektive od planiranog, te da pretrpi velike materijalne i ljudske gubitke. U toku otpora Austro – Ugarska je nagažovalo oko 300.000 vojnika, koji su u 76 borbi imali gubitke od oko 5.200 ljudi (178 oficira i 5.020 vojnika). Računa se da su snage otpora brojale oko 93.000 boraca, a gubitci nisu poznati.
Pripremili: Adem Mehmedović i Nezir Karić
(NKP kalesijski.com/ Horion Bosna)
— Sve tekstove Horiona možete pogledati na sljedeći način (pogledajte fotografiju)
