PODIJELI

Piše: Fadil Bajrami, prof.

Svi znamo da vrijeme teče, ali nismo svi svjesni toga. Kad minuta prođe, prođe dio nas. Vrijeme je poput rijeke, vodi nas kud god hoćemo ili kud god ono hoće. Često bude lijepih trenutaka, ali i opasnih vodopada. Dakle vrijeme je život. Naši životi teku kao i vrijeme.

Naime, život planiramo mi i faktori koji djeluju oko nas. Planovi mora da budu donoešeni na osnovu istine i realnih osnova. Mi smo birali profesiju, sad hoćemo da radimo. Gdje?
U prvi plan pada nam napamet država, odnosno administracija, javne ustanove, javna preduzeća… U toj situaciju, postavimo sebi jedno konkretno pitanje.
Pored tolike administracije u BiH koja troši od 55-70 % BDP, imali mjesta i za nas?
Naravno da su nade veoma male. Jer niko neće iz svoga džepa dijeliti platu, nego iz onog što ostane u budžetu. A koliko će ostati ako je privreda slaba. Kad je ona opterećna nametima. Kad kažemo privreda, mislimo na prizvodnju ideja, robe, kapitala…

Ok, želimo biti budžetski korisnici. Međutim, imajmo na umu da dok čekamo razultate konkursne procedure moramo razmišljati šta dalje, moramo imati plan B pa i C ovisno o vrsti naše stručne spreme. Jer je logično i matematički da na konkursu gdje ima od 3-10 puta više prijavljenih kandidata ne mogu svi biti primljeni. Stoga, nije naodmet razmišljati o pokretanju privatnog biznisa. Naročito ako smo obrazovani sa najmanje VSS. Ako padamo u (ne)milost Vlade, Ministarstva, ministra, direktora i (loše) politike ne piše nam se dobro.
Ekonomisti bi rekli, ekonomski spas je samo u proizvodnji i u racionalnom odnosu prema novcu (štednji) kako u individualnom, porodičnom tako i na državnom nivou. O ovome, svi novopečeni kandidati sa VSS treba da ozbiljno uzimaju u obzir. Jer u današnjem svijetu nismo u stanju da biramo ono što hoćemo već da prihvatimo ono što nam se nudi.

Volio bih da ne budem u pravu, ali stvari moramo gledati onako kakve jesu. Dok se nadamo da će biti bolje, znajmo da će stvari krenuti na bolje tek tada ukoliko promijenimo odnos prema sebi, prema drugima, i ako realno shvatamo procese ekonomskih pitanja. Najgore je kad čekamo šta će drugi uraditi za nas, već treba da svako jutro kada se probudimo pokušamo promijeniti način razmišljanje na način: šta ja mogu uraditi za sebe, za moju porodicu i za moju državu.
Ako smatramo da nam je svejedno, znajmo da porodica, društvo (država) čeka od nas. Uostalom, koliko ćemo ulagati toliko ćemo i dobiti. Svaki član društva je bitan, pa i Vi, kao crijep na krovu, kao cigla u zidu. Dakle, svako ima svoju ulogu i svoj zadatak. Dok čekamo od Države, znajmo da građani nikada nisu živjeli od države, već je uvijek država živjela od građana/poreskih obveznika.
Sad, kad smo shvatili da smo mi, kao pojedinci bitni, onda budimo optimisti, pozitvno razmišljajmo i pokušajmo da svaki dan nešto novo uradimo. Nakon izvjesnog vremena, vidjećemo da iza nas stoje rezultati koji ne moraju biti samo u materijalnom smislu, već u širem smislu.

Najzad, znajmo da veliki požari nastanu iz jedne male iskre. Sad shvatamo da svijet i procesi oko njega počinje od tebe. Na kraju, znajmo da nafaka traži nas, a mi treba da budemo na ono mjesto gdje nas nafaka traži. U pesimizmu i beznađu sigurno neće.
“Ovo naše vrijeme, teško je, ali beskrajno interesantno. Možemo se požaliti da nam nije lahko ali ne i da se dosađujemo”.

U nastavku prenosimo jednu priču iz knjige „Obnovi svoj život“ autora Muhameda Gazalija, u nadi da će u nas ulijevati optimizam.
“Prenosi se priča o čovjeku koga je smorilo uzaludno nastojanje i poljuljalo mu njegovu ličnost pod pritiscima kriza kroz koje je prolazio; s tim da je on kroz život shvatio lekciju koja će ga dovesti do uspješnog kraja. Čujmo njegovu priču…

“Dvije godine, prije ovog događaja, vodio sam prodavnicu u jednom gradu i moja trgovina je krenula loše zbog slabe prodaje. U njoj sam izgubio sve što sam uštedio prije i još se povrh toga zadužio. Vraćanje mojih dugova trajalo je sedam godina. Zatvorio sam svoju prodavnicu prije na sedmicu nego sam vratio sav dug. Na taj dan, uputio sam se u banku da pozajmim nešto novaca, kako bih mogao otići u grad gdje sam mislio tražiti posao.
Dok sam zbunjen išao putem obuzeo me očaj i skoro me napustila vjera. Ugledao sam čovjeka amputiranih noga kako hoće da pređe put. Sjedio je u kolicima za čije je pokretanje koristio svoje ruke. Kad je prešao ulicu sreo sam se s njim i on mi se nasmijao vedrim osmjehom rekavši: “Sretan sam ovog jutra! Ovo je zaista lijep dan! Zar nije tako prijatelju?” Stajao sam na svom mjestu i posmatrao ovog čovjeka spoznavši koliko imam bogastvo. Imam dvije noge na kojim mogu da odem gdje hoću! Postidio sam se onoga što sam prije osjećao i rekao: “Ako može da bude sretan i raspoložen ovaj čovjek koji nema nogu mogu i ja sa svoje dvije noge.” Namjeravao sam da posudim 100 KM ali u tom trenutku mi je došla hrabrost i zatražio sam 500 KM. Mislio sam da kažem službeniku u banci: “Ja idem u grad da pokušam naći posao”, a rekao sam: “Ja idem da nađem posao!” nakon toga sam dobio kredit a našao i posao”
Naš svijet obiluju i paradoksima kao što su da danas:
Čovjek prekomjerno pije, previše puši, troši nerazumno, vozi prebrzo, ljuti se nenormalno, prekasno ide na spavanje, umoran se budi, čita premalo, previše gleda televiziju, rijetko moli Boga i ne voli da misli o odgovornosti, sve su veće titule od obrazovanja, sve su veće kuće, a sve manje obitelji; sve više je stručnjaka, a sve više je problema; i sve više je medicine, a sve manje je zdravlja, Čovjek piše više, a sve manje čita. Strah ga je od zagađenog zraka, a ne vodi računa o čistoći duše.
Definitivno, bit će bolje kad mi (kao pojedinac/društvo) budemo bolji i svijet razumijemo u boljem svjetlu!

 

(NKP kalesijski.com)

 

Pratite Nezavisni Kalesijski Portal na Facebooku

PODIJELI