U posljednjih nekoliko godina reality show emisije su postali najzastupljeniji žanr na našim TV programima. Mišljenje ljudi o ovoj vrsti sadržaja je podijeljeno. S jedne strane su oni koji redovno prate šta se dešava u Velikom bratu ili na Farmi i o tome neprestano raspravljaju željno iščekujući svaku narednu epizodu, dok su sa druge strane oni koji na svaki pomen realit-a u društvu gdje se kreću izražavaju oštro osuđivanje. Ovih prvih je kako u našoj zemlji, tako i u regiji daleko više. Iako ljudi ove žanrove nazivaju zabavnim, mišljenje najvećeg broja psihologa jeste da upravo oni nanose mnogo štete čovjekovoj psihi. Najviše štetnog uticaja ostvaruju na djecu koja još nisu formirala svoj mentalni sklop. Kada se oko osam navečer želite opustiti poslije napornog radnog dana uz neki dobar film ne možete, a da ne naiđete na programske sadržaje prepune psovki, raskalašenog i nedoličnog ponašanja, ogovaranja, a ponekad uz sve to kao vrhunac nastupa i tuča između učesnika reality-a.
Brojni kritičari i stručnjaci već godinama vode rasprave o ovoj pojavi kao o nečemu što sliku našeg društva čini lošijom nego što jeste. Djeca nisu u stanju da razluče šta je dobro, a šta loše u poplavi ovakvih programa na TV-u. Poznato je da nasilje na TV-u potiče agresivnost u realnom životu. Prema istraživanjima koje su sproveli istraživači na jednom od univerziteta u SAD, svaki sat reality – a sadrži oko 85 % verbalnih uvreda i napada, što je za normalnog čovjeka nemoguće da gleda, a da na kraju i on sam ne postane oličenje takvog nenormalnog ponašanja. U reality show – u nećete naći osobe koje su postigle nešto u životu zahvaljujući pameti, već one praznoglave koje su željne medijskog publiciteta i ne biraju način da dođu do toga, pa makar se to kosilo sa svim društvenim normama prihvatljivog ponašanja. Tek kada dođu u reality do izražaja dolaze njihov loš odgoj i nepismenost koji šire među ljudima preko TV-a rušeći i uništavajući sve moguće vrijednosti u društvu. Komercijalne TV kuće da bi opstale moraju ponuditi gledaocima ono što mogu konzumirati, a da o tome ne treba puno razmišljati.
Zapravo, preko pretrpanosti ovakvih sadržaja na TV-u želi se izvršiti svojevrsna manipulacija na svijest i odluke svakog čovjeka u društvu. U pozadini je odvraćanje od razmišljanja oko poduzimanja promjene stanja u društvu, što onima koji utječu na kreiranje sadržaja na TV programima omogućava da umjesto nas donose odluke i upravljaju našim životima. Činjenica je da smo mi društvo koje je pasivno i izgubili smo volju da mislimo svojom glavom. Valjda ljudi imaju neku potrebu da zavire u živote drugih, dok svoj vlastiti na taj način zapostavljaju. Djeca stiču pogrešan dojam kako je ono što je loše zapravo dobro i da tako iskvareno treba da se ponašaju ako žele uspjeti u životu. Misle da je bolje odgledati epizodu reality – a nego pročitati neku knjigu i na kraju rezultat toga je da obrazovanje i dobar odgoj dolaze u zadnji plan. Mi smo najveći krivci za ono što nam se dešava. Ne pokušavamo da se izdignemo iznad svih loših stvari koje nam se nude preko medija.
Bez represivnijih i strožijih mjera koje će doprinijeti rješenju ovog problema neće se ništa promijeniti. Za nekoliko godina možda reality emisije postanu jedini žanr koji možemo pogledati na TV-u. Kako bi učinili korak naprijed, država treba poduzeti neke mjere prema TV kućama koje nude ovakve sadržaje. Prvi korak je uvođenje poreza od strane države za svaki reality program i njegovo pomjeranje u noćni termin poslije dvanaest sati navečer.
Na taj način bi i obrazovni program postao zastupljeniji, a potreba za obrazovanjem kao nečeg nužnog u našim životima dobila zasluženo mjesto u TV programima. S druge strane, trebali bi stimulisati televizijske stanice da uvedu neku vrstu programa koji će ukazivati na loše strane ovakvih sadržaja. Za djecu bi trebalo organizovati seminare i predavanja u školama, na časovima razredne nastave kako bi im se od početka ukazivalo na štetnost ovih emisija. Najbitnija je od svega javna osuda ove vrste kiča i šunda. Ne trebamo dopustiti da se iskrivljene vrijednosti još više odomaće u našem društvu. Izlaz iz ove krize u kojoj se trenutno nalazimo jeste u obrazovanju i propagiranju vrijednosti koje su se izgubile i koje samo mi možemo ponovo oživjeti.
Piše: Jasmina Javrić
(NKP kalesijski.com)
