Razgovarajući s društvom iz moje oklone, različitog socijalnog statusa, često primjetim da ti mladi ljudi (momci i djevojke) osjećaju nesretnim i nemaju samopuzdanje jer nešto “nemaju”.Oko njih je stvoren sloj depresive i jednostavno negativnosti, pa to iskazuju il putem društvenih mreža il suvišnim komentarima aludirajući na nekog drugog ko to ima.
Oni su nesretni jer nemaju skupi auto, neku odjeću s potpisom, mogućnost izlaska u neke gotivne i skupe diskoteke, restorane, naručivanje skupocjenih pića il čak brodova (Litar votke + Šest Red Bull).Većina njih misli da su uspješni i sretni samo oni koji to sebi mogu priuštiti,dakle oni koji imaju.
Na pitanje o poslu, obično su odgovori ” nema posla” , il’ kao što reče jedan dok mota duhan,jer nema para za cigara, kaže : “Mog'o bi ja radit ko konobar,al’ svakom seljaku da nosim kafu, nikad u životu”.
Posao više nije prioritet, nego kladinice, bingo, igre na sreću. Također, vrijednost u društvu ima onaj koji ima više novca, bez obzira kako je to stekao ( kriminalom, otimačinom, il’ je njihov babo bio ratni profiter i sl.) , a ne onaj koji zna više. Pa tako omladina svoje uzore pronalazi u kriminalcima, turbo- folk zvijezdama i slično, jer vide skupocjeno auto, lagodan život i dobru priliku da se uhljebe. Sve to spolja izgleda vrlo primamljivo i nekako podrazumjeva da su ti ljudi sretni samo zbog toga što sve to imaju. Većina onih koji im se dive gotovo nikad ne “zagrebu ispod površine” i upitaju se je li to uistinu tako?
Naravno, ispiranjem mozga turbo-folk pjesama o bogatstvu , kriminalu ,bludu i sreći i zadovoljstvu u svemu tome većina počinje tako razmišlljati i uklapati se u uloge ” Krimi rada” , “mačkica” i “tigrica” koje jure stare muškarce i one napuhane svim mogućim hemikalijama,koji imaju iza sebe debele korice i par godina ‘hladovanja” po tuzlanskim i zeničkim zatvorima,zatim alkoholičara, narkomana i sličnog. Umjestu da budu negativno kritikovani, oni čak dobijaju podršku od društva uz komentare kako su COOL
Edin Hodžić
