U posljednjim decenijama XX vijeka okeani su primali energiju koja je ekvivalentna dvjema atomskim bombama koje su bačene na Hirošimu – svake sekunde. Prošle godine, međutim, okeani su svake sekunde primali 12 atomskih bombi.
Zima koja je sada već za nama i proljeće koje je počelo u svakom smislu osim u kalendarskom nisu uobičajene pojave. Nije da se nikada prije nisu dešavale, ali jednostavno smo navikli da zima bude zima, a da ljeto bude ljeto.
Ovog puta jedva da smo i osjetili zimu (iako je zbog košave nekoliko dana bilo napeto), za razliku od primjera radi 2012. godine kada je u ovo vrijeme temperatura išla i do 25 stepeni ispod nule, a u nekim dijelovima naše zemlje i do 40.
Iako je istina da je bilo dijelova sjeverne hemisfere koji su zimu osjetili snažnije nego što pamte, poput Amerike kojoj je prijetila prava apokalipsa, nema sumnje da će proljetno vrijeme tokom ove zime pokrenuti lavinu rasprave o globalnom zagrijevanju.
Jedna od najbitnijih segmenata te rasprave biće okeani i mora.
Zbog toga što su tako ogromni i zauzimaju 70 odsto površine naše planete, ujedno i apsorbuju više energije. U posljednja tri mjeseca 2013. godine zagrijevanje velikih vodenih površina je probilo grafikon na kome se bilježi njegovo mjerenje.
Grubo rečeno, od 1980. do 2000. godine okeani su primili oko 50 zetadžula toplote, ali su u prvih 13 godina novog milenijuma primili dodatnih 150 zetadžula. Prevedeno na “srpski”, u posljednjim decenijama XX vijeka vodene okeani su primali energiju koja je ekvivalentna dvjema atomskim bombama koje su bačene na Hirošimu – svake sekunde. Prošle godine, međutim, okeani su svake sekunde primali 12 atomskih bombi
Dakle, 378 miliona atomskih bombi primili su svjetski okeani i mora u toku cijele prošle godine. Mnogo. Previše. Ne samo što time uništavamo živi svijet u njima, nego se vjeruje i da je to glavni uzrok sve brojnijih i snažnijih uragana i tajfuna, kao i da toplije vode dovode i do rasta nivoa voda, što opet sa svoje strane dovodi do poplava.
Kako bi svijet izgledao kada bi današnje obale progutao Posejdon, možete i da zamislite. Londona, Njujorka, Kotora, Nice, Monaka, Barselone… ne bi bilo. I nemojte misliti da se to nas u Srbiji ne tiče, ili da je to razlog za likovanjem (ima i takvih ljudi): sve ono što se desi drugima osjetićemo i mi. Ili ste možda zaboravili poplave u Jaši Tomiću? I sankcije? Zamislite da smo ponovo pod sankcijama. Takav bi efekat na nas imao ekonomski slom najmoćnijih svjetskih ekonomija.
Zbog toga, iako smo danas svi srećni i zadovoljni činjenicom da napolje možemo da izađemo u dukserici, neophodno je da se sve države svijeta udruže i spasu našu planetu prije nego što ne bude prekasno. A prekasno će biti brže nego što mislimo.
(NKP.ba)
