Gledam danas mog prijatelja Mirnesa, šeta kroz grad sa svojom Nairom i svojim sinom Senidom. Lijepi, mladi, vrijedni. Posebni. Šetaju se kroz Srebrenicu.
Srebrenica… kada kažete Srebrenica na šta vas prvo asocira ime tog grada?
Ili da kažemo Argentaria, Domavia, Bosna Srebrena. Ipak, nekako najpotpunije je Srebrenica.
Srebrenica je… nimalo običan grad.
Prije svega, grad obilježen historijom. Prolazile su kroz ovaj gradić mnoge vojske i kulture (dabome, ni manje ni više nego mačem se kultura donosila). Ko su prvi stanovnici bili teško je znati, ali se zna da su ovdje živjeli Iliri. Ove krajeve osvojili Rimljani, čiji su tragovi vidljivi i danas. Došli i Slaveni, nahulali (izraz koji se može čuti u srebreničkim selima i znači došli) i Sasi. Bosnu osvojili Osmani, srebreničke rudnike dobro iskoristili. Habzburzi oko bacili na Guber. U svemu tome, jedni dolazili drugi odlazili, a Srebreni grad ostajao i opstajao uprkos svemu. Tako su došla i najcrnja vremena za Srebrenicu i obilježiše je zauvijek. Vremena koja zamalo uzeše dušu gradu. Vremena gadna, a još gadniji (ne)ljudi uzeli su duše mnogobrojnim stanovnicima Srebrenice. A oni koji su preživjeli, ma gdje danas bili obilježeni su imenom Srebrenice, koja im stoji kao dodatak imenu i prezimenu. Preživjeli su najgori oblik zločina – genocid.
Morali su napustiti svoj grad. Mnogi, koji su preživjeli, se nisu nikad vratili. Nažalost, kod mnogo njih je to lični izbor postao da se nikad ne vrate. Možda zato što im je tamo negdje bolje.
Međutim, ima i onih koji su se vratili.
Oni vraćaju i dušu Srebrenom gradu. Uspjeli su. S njima je opstao i grad. Grad koji je simbol stradanja, simbol Bosne i Hercegovine. Danas oni koji su se vratili rade, bore se, žive život kako znaju i umiju. Svi mi bijemo svoje bitke.
I nikad nisu odustali. Bilo bi dobro kada bi nas u Srebrenici bilo više. Zato dođite u Srebrenicu da vidite da je ovaj grad živ, bujruma uvijek ima.
Malo je da se svi sjetimo Srebrenice u julu. Tad svi gledaju u Srebrenicu, a poslije joj okrenu leđa. Srebreničani, možda vam je tamo negdje bolje, možda imate sve, a možda vam je i lošije.
Možda bi mnogi trebali da se vrate, možda vam duše nađu mir.
Ipak, dok je Senida i njegovog osmijeha biće i Srebrenice.
Piše: Adem Mehmedović, Srebrenica
(NKP.ba)
POVEZAN SADRŽAJ
– I ja sam iz Srebrenice… i mene su odvajali
